Preživjela sam i prve dane na poslu. Kakva je to panika bila u nedjelju ujutro. Dragi me pratio, tješio na kavi. Djelomice sam bila i nervozna jel je taj dan ostalo dosta novca u kladi a to baš i ne volim. Nervozna sam onda bezveze. I kako je ekipica počela ulazit u 10 tako sam skužila da sam se živcirala bez veze, da sve to znam, da ništa nisam zaboravila. I sve je krenulo ispočetka. Kao da nikad nisam ni otišla od tamo. A prošla su puna dva mjeseca. Pacijenti ulaze i izlaze ko' i prije. Ne jebem ih ni pol posto ( više ) ! Nadrkani jel im žena doma ne da pičke pa misle svoje frustracije iskaljivat na meni. Ali nema veze, siročići mali. Tak i onak nikad ništa ni ne dobiju.
E, kako je lijepo bit domeka. Danas imam slobodan dan. Rintala sam sad četiri dana za redom po deset sati i sad sam napokon doma. Još sam i sutra slobodna. Samo se razvlačim po kući. Slušam glazbu. Nabavila sam CD od Jamesa Blunta. Zbilja mi se sviđa taj dečkić. I pjesmice su mu dobre. A kad čujem stvar " No bravery " , krv mi se sledi u žilama. Poslušajte ako možete, odlična je.
Nije se ništa specijalno dogodilo kod mene. Živi se, onako laganini, osim što dragog nisam vidjela već tri dana, a nećemo se ni danas vidjet, ima neke obvezice. Ali zato ćemo sutra uživat.
pusa svima
Post je objavljen 01.06.2006. u 18:26 sati.