Da opišem ugođaj prvo... onaj njen fiiini laganini mjuz. Melem za umorne duše, te takve kao što je moja. Neću više kukati, ni prosipati otrovne vode po onima koje u biti trebam. Bit ću tiho po tom pitanju. Već sam i sebi samoj pomalo dosadila takva.
Nekim čudom, četvrtak poslije podne, a ja - sama doma.
Inače, kod mene vam je kao u restoranu nekog frekventnog željezničkog kolodvora. Stalno se čuju glasne obavijesti tko je stigao i tko i kamo kreće, ali prije svakog dolaska ili odlaska, nešto se u restoranu pojede, ne? Zato i služe. Restorani, mislim.
Zvone telefoni, traže se svakojake informacije, naručuju se usluge ove i one. Tu je i jedan šalter koji radi 24 sata dnevno, i stalno izdaje potrebnu čistu i ispeglanu robu.
Trebalo mi je dugo vremena, hrpa bračnih godina, da shvatim da zapravo i ne bih znala funkcionirati u drukčijim okolnostima. Oaze mira i tišine su pojmovi s kojima uglavnom ne znam što bih.
Pa kad je danas poslije podne odjednom zavladao mir u mom gnijezdu, prvo sam ubola CD od Norah, da nešto ipak svira... A ona opet stvori ugođaj mira.
Znači mir.
Kratko.
Dragi je "skočio" do Istre, (Učku preskočio), a na stolu ostavio mobitel.
Provokacija?
Zaboravnost, tek?
Početni znakovi senilnosti? (A ne! Pije Ginko!)
Nemir.
Vizualizirajte si sad jednu stariju iskusnu kvartovsku mačku, koja se sama hrani, kako kruži oko akvarija s krasnom ribom unutra. Kruži, kruži....malo na jednu stranu, malo na drugu... a nije ručala...svako toliko šapicom takne staklo akvarija, pa je naglo trzne natrag...mami je ribica..mmmmm.
Ma, iskusnu sam rekla!
Krepaj ribo!
Krasan mobitel ima moj stari iskusni kvartovski mačak!
I ja ga neću dirati.
Neki dan je na moj mobitel stigao sms: "...dok gledam ove raspjevane maturante, sjetim sa naše mladosti, najdraža. Ponekad je utjeha tek samo saznanje da si tu negdje i da postojiš takva. U duši uvijek ista ona raspjevana maturantica...."
I sad, da sam ja negdje "skočila", on - mačak, moj mobitel - riba, on gladan, znatiželjan.
Rasprava bi se tada vodila samo oko onoga-najdraža. Što je u cijeloj rečenici najbezazlenije...
Tko bi mu objasnio da je autor u toj, nekoj svima nama dobro poznatoj, krizi srednjih godina, kao i cijela naša generacija...
I uzdiše za mladošću kad smo si svi bili najdraži i kad su te ljubavi bile jake i snažne baš zato što su tako kratko trajale. Eksplozije čistih neopterećenih emocija. Sjećate se toga: svaka je pjesma tada bila "naša stvar", u kafićima ili diskotekama, puštali bi ih kad bi nas vidjeli da ulazimo...
Probaj danas proći kroz grad onako medvjeđe zagrljen s nekim, nakon što si se bučno pozdravio i sočno izljubio pri susretu.
Svako vrijeme nosi svoje.
A neki od nas, eto, potajno pate za tim danima.
I osjećajima koji prate one početne faze zaljubljenosti.
Ne isplati se.(Vidi-treću rečenicu,gore!)
Zato će njegov mobitel ostati u futroli, nedirnut.
Ne želim znati da li ih možda ima još takvih, koji bi obnavljali uspomene – "na kavi".
Pouka: istinu nećemo pronaći u nekom mobitelu, već u našim glavama, vlastitim mislima!
Post je objavljen 01.06.2006. u 18:13 sati.