Moj susjed.....gledala sam ga danima kako vodi pse u šetnju, kako s obitelji ide na izlete...vozio je svoje do zla boga staro biciklo i često pozdravljao sve u ulici. Nisam znala gdje radi. Jednog dana uganula sam nogu i otišla je slikati u dežurnu kliniku. Za pravo čudo čovjek koji je s puno pažnje primio uputnicu i uputio me u kabinu bio je upravo on.. moj susjed. Bilo mi je drago, vidjeti poznato lice, pa i na takvom mjestu.... često sam ga viđala kako nosi s placa subotnji fasung i pomaže ženi, jačoj gospođi u godinama..... odricali su se...nisu nosili skupu odjeću niti se vozili u mondernim automobilima...imali su troje djece, već odrasle na studiju....jedno je čini se studiralo izvan zemlje...
Sjećam se njegovog osmjeha....širokog i plamenog preko cijelog lica...život ga možda nije mazio jer mu nije pružao maksimum...nije ga ni gazio jer je očigledno svim životnim nedaćama svakodnevice djelovao sretno...
Cijela je obitelj djelovala sretno... i ja sam, priznajem, gledavši ih tako sa strane uvijek bila pomalo sretna kao da su na mene prenijeli dio svoje magije.
Jednog dana ugledala sam ga tužnog.... bauljao je po uličici izgubljen u mislilima. Djelovao je zapušteno i nevoljno. Nisam znala što je ali bilo je evidentno da nije nešto u redu... sjetila sam se da suprugu nisam vidjela odavna pa sam mislila kako je možda otišla negdje u posjetu.... ali ona se nije pojavljivala. Nakon nekog vremena i do mene je stigao glas o smrti koja je zadesila obitelj... gospođa je umrla od raka.
Susjed je skoro posve nestao iz vidokruga... ponekad bi slučajno naletjela na njega u prolazu i tada.... nisam znala što bih mu rekla.. bio previše tužan da bih smogla snage priči mu i izraziti sućut koju sam iskreno osjećala...mislila sam kako će ipak s vremenom možda... sve nakako sjesti na svoje mjesto.. koje mjesto? Ne znam.. glupo je to, ali ništa mi pametnije nije padalo na um. Od onda su prošle godine.. dvije tri.. četri..ne znam više..uglavnom prošle su. Neka proljeća i neke zime izmjenile su se u tom našem malom kvartu i stigli su neki novi klinci.. neke nove klinke..s njegovom djecom i sada se pozdravim veselo kad šećemo svoje ljubimce...njega nisam viđala. Do neki dan.
Noga na koju je šepao, sad još više šepa... stara izlizana jakna visi s ramena koja su je nekad stameno podržavala..a pored njega.. ženica, tiha mala.. drži ga za ruku... stala sam na sred ceste i pogledala za njima..primila ga je nježno...valjda najnježnije koliko je mogla i povela ga u šetnju.. polagano. Bilo mi je drago. Slušala ga je dok priča i tako su jednostavno malo po malo pošli na vrh ulice a od tuda.....nadam se.. zajedno svojim putem.
Post je objavljen 01.06.2006. u 12:19 sati.