imala je jedna zgodna zgoda.
dogovorio se s prijateljicom da će doći gledati njenu produkciju na dramskoj. iz čiste je zajebancije...?... žena došla i rekla svojoj grupi da rade sljedeće. naime, žene su (u toj kratkoj predstavici) došle zakopčane do grla glumeći pritom poslovne žene, možda profesorice recimo...da dobijete pravi dojam. muškarci su došli u gaćama i krenuli se na izazovnu muziku polako oblačiti-što su više imali na sebi, žene su bile luđe-da bi na kraju oni završili u kapama, šalovima, rukavicama, zimskim jaknama, a one na podu otkopčanih košulja, raspuštenik punđa, bez cipela i aktovka u općoj katarzi...
smijao sam se u svom tom ludilu. kako je bio neki kao “otvoreni dan” kazališta sve je vrvilo ljudima, kao da je vrijeme bilo malo ubrzano, svi se kreću, galame, brzo, brže, još te brže...da bi se u svoj toj gužvi polako počeo gubiti. došao je u graderobu i napokon našao prijateljicu koja je u tom trenutku razgovarala s jednom od profesorica. došao je i stao. ne mogu opisati taj osjećaj. gledao sam je i jednostavno uživao u njenim očima. kao da me njima grlila. kao da je ležao u jaslicama i osjećao se božanstveno. kasnije su izašli van slaviti i uživati. i ona je bila u društvu. smijali su se jedno drugom i pokušavali ostvariti kontakt kroz sve te ljude. kasno u noć on je morao otići doma, kada je ona nazvala majku i uspjela dogovoriti da ostane još malo. otišla je s prijateljicom na kavu/čaj.
htio sam već idući utorak upasti prijateljici na dramsku, samo da je ponovo vidim. no, taj mi je utorak bio rođendan i nisam uspio ostvariti svoj naum. nisam uspio niti drugi utorak...i tako sam zaboravio da ona postoji.
mislio sam ovdije napraviti pauzu, ali završit ću odmah sada.
prošlo je vremena. kada sam upoznao jednu djevojku koja mi se svidjela. nisam se osjećao božanstveno, niti približno tako, ali sam pao na neke njene kvalitete. pao sam na sličnost koju je djelila s popisom osobina koje navodim kao odgovore na ona beskorisna pitanja “kako izgleda tvoj idealan partner”...došao je na njen rođendan kada ga je netko potapšao po ramenu. okrenuo sam se i iako me osoba oduševljeno pozdravila, nisam se sjetio tko je to. očarala ga je svojom ljepotom. divio se i zaljubio...kada je shvatio kako se radi o onoj profesorici koju nije vidio mjesecima. opet ista situacija. hrpa ljudi oko njih, a oni skromno, u par navrata pokušaju razmjeniti par, onako prisnijih, riječi.
nije prestao misliti na nju niti jednu sekundu od dana kada ju je sreo na rođendanu.
danas je ušla u tramvaj u kojem sam ja bio. ušla je na vrata ispred kojih sam stajao. opet je nisam prepoznao - nisam imao vremena razmišljati tko je to dok sam se zaljubljivao u tu ljepotu. trknula me, pa sam se sjetio tko sam, tko je. razgovarali smo kao da smo proveli godine zajedno. smijali se, shvatili smo se. kliknuli. nije sada stvar što je ona fizički lijepa, (ne da nema utjecaj to što mi je toliko lijepa), no tako je to čudno. taj osjećaj zadivljenosti, kao da se tako dugo znamo. ne mogu prestati misliti na nju. sve ove riječi čine mi se ružne, htio bih izbrisati sve što sam napisao, a neću samo zato što je kasno i puno sam pisao. nije vrijedno.
kako je samo lijep osjećaj. poslat ću joj pismo.
Post je objavljen 31.05.2006. u 23:45 sati.