Daklem,...
Ja bih ih ostavila skupa sljedeće godine, ali u prvom razredu!!! Fakat bih ih natjerala da idu u taj nesretni prvi razred sve dok i posljednji od njih ne bude imao prosjek 5.0, makar to trajalo 10 godina. Roditeljima bi, u svakom slučaju, bilo lakše jer ne bi morali kupovati nove knjige uzalud. (mislim na sve)
Prvo bih održala sastanak s njima (razredom) i rekla im da se škola duboko ispričava što im inteligencija nije provjerena i pri upisu u srednju, ali da će taj problem uskoro biti riješen. Budući da su očigledno na granici retardiranosti, više se neće pokušavati prilagođavati njih programu, nego će se program prilagoditi njima. Zatim bih obavijestila cijelu školu da je riječ o posebnoj djeci. S posebnim potrebama. Natjerala bih ih da nose posebne uniforme i imaju posebnu učionicu. Naravno, za sve bih to tražila dopuštenje ministarstva, uz opravdanje da nije riječ o djeci kojoj bi se takvim postupcima moglo nauditi. Ni psihički ni fizički. Uključila bih i javnost. Na dnevniku bih objavila sva imena i prezimena tog eksperimentalnog razreda.
Mladi, nezaposleni, revni psiholozi, sociolozi, psihijatri bi dobili posao.
Ukratko, bilo bi svega za svakoga.
Ako bi se taj čin pokazao uspješnim, uvela bih ga u sve škole.
Zaključak: prijetnja je alat. Ali kako on ne dolazi u jednom obliku, tako i prijetnje treba prilagoditi prijećenome. Možda današnjim dječačićima ne znači ništa jedinica ili ukor, ali ako se udari tamo gdje najviše boli... Nema pubertetlije koji ne razmišlja o djevojčicama. Ukinimo, stoga, dotok djevojčica. I divlji konjići postat će...postat će...ma nestat će.
Post je objavljen 30.05.2006. u 17:17 sati.