i tako ti je to u zivotu..boris se boris i gradis i gradis i kad nadjes i sagradis onda ides dalje i onda opet ispocetka...trazis i boris se i nadjes i sagradis i odes...tako je to bar kod mene.napokon imam sve sta mi treba...radim sta volim,okruzena sam fenomenalnim osobama,nikome ne moram polagat razune,izlazim(zabavljam se,reka bi moj stari) sa samo takvim frajerom...plesem...smijem se...sve sta je vrijedilo iz moje proslosti zadrzala sam...ostalo je uglavnom iza mene ostalo..svakim danom sve se manje osvrcem...ljudi me cijene..upoznali su me...oni koji me ne vole znaju di su granice i vise ne dam nikom da mi trosi vrijeme..i sad kad je sve nekako na mistu..ja se polako pripremam na odlazak...i bez obzira na sve ono sta me ovdje cini sretnom...i bez obzira sta mi nikad nije bilo bolje..ja osjecam..vrijeme je da se krene...ne znam koja me sila vuce uvijek u nepoznato..u novo...ne znam zasto se ne mogu smirit ni zelim li..znam samo da s osmijehom gledam na ono sta imam trenutno i na sve sta sam postigla ali isto tako s onim slatkim iscekivanjem razmisljam o gradu koji me ceka ..o ljudima koje znam i koje cu tek upoznati...znam da ce me mnogocemu nauciti..znam da cu zavoljeti i taj grad i te ljude..znam da ce me neki povrijediti ali sam sad barem malo spremnija....osjecam se kao kad sam imala 18 i prvi put odlazila...mozda sam boem u dusi...jos imam posla ovdje..jos se ne trebam pozdravljati a ja se vec osjecam jednom nogom na putu...
Post je objavljen 31.05.2006. u 16:58 sati.