U četvrtak, 1. lipnja, u 19 sati, u Hrvatskom društvu pisaca (Basaričekova 24, Zagreb), održat će se književna večer 'Portret Milka Valenta', a tom prilikom moći će se nabaviti i zbirka stihova 'Demonstracija u jezgri'.
Voditelj tribine je Branko Maleš
Tim povodom donosim svoju kritiku ne pretjerano uspjelog zadnjeg Valentovog romana 'Playstation, dušo'
Milko Valent već se gotovo tri desetljeća bavi literarnim radom. Obitavajući na margini književne scene bez ikakva položaja u kakvoj redakciji, nakladničkoj kući ili instituciji Valent endemski živi prvenstveno za i od književnosti (odnosno svog pisanja), a gotovo trideset ukoričenih naslova čine ga jednim od najproduktivnijih domaćih autora. Pri tome se može pohvaliti izrazito raznolikim opusom koji obuhvaća poeziju, prozu, dramske tekstove, filozofske i teorijske eseje i polemike te kazališne kritike, ali će ipak ponajviše biti zapamćen po tematskoj provokativnosti i porivu za šokiranjem te rušenjem seksualnih tabua. No, godine ipak nose svoje, pa tako prije tri godine objavljeni Valentov roman ‘Fatalne žene plaču na kamionima’, a naročito aktualni ‘Playstation, dušo’, tog autora predstavljaju u puno čednijem, mainstreamu bližem izdanju. Pri tome treba reći kako je novi roman literarno uspješniji od prethodnika, iako ipak i dalje ne bez mana.
Najizrazitija manjkavost ‘Fatalnih žena’ bila je nepročišćenost teksta, s gomilom suvišnih dionica i čestim ponavljanjem istovjetnih motivskih i fabularnih obrazaca, dok ‘Playstation, dušo’ boluje od svojevrsne nezgrapnosti i očite iskonstruiranosti. Autoru kao da se žurilo rukopis što prije predati izdavaču, pa ga je ostavio nezgrapno sastavljenog od tri neprirodno srasle cjeline.
U središnjem monološkom dijelu Valent nas putem njegovih autobiografskih zapisa (koje ovaj zapisuje tokom bolovanja uslijed loma noge) upoznaje sa 40-godišnjim Robertom Pavlinovićem, novinarom tiražnog lista zaduženim za ekološke teme. Autobiografske zapise kojima Robert svakodnevno zapljuskuje ekran svog računala on naziva ‘Valovi’ i u njima donosi (samo)razornu analizu vlastite osobnosti i egzistencije, iznoseći sav svoj ‘prljavi veš’ te samome sebi priznavajući vlastitu ništavnost, oportunizam i kukavičluk. Radi se o krajnje iskrenim iskazima putem kojih Robert obrazlaže svoja razmišljanja u vezi svakojake tematike, pa nam tako otkriva svoj stav o braku i odnosu spram supruge (koju ne voli) i djeteta (za kojega baš i ne mari previše), svoj prezir prema roditeljima, reminiscencije svojih (homo)seksualnih iskustava te analizu aktualnih društveno-političkih anomalija i detalja vezanih uz vlastitu novinarsku profesiju, naglasak stavljajući na seciranje svoga “lika i djela” debelo obilježenog oportunizmom i kukavičlukom, te vojerizmom i teškom mukom (i vjerovatno ne zadugo) prevladanim alkoholizmom.
‘Valovi’ kao njegov intimni fragmentarni životopis ustvari su, tribusonovski rečeno, prikaz zadnjeg stadija Robertove ‘polagane predaje’ kada on konačno odustaje od bunta i nonkonformizma i prepušta se samozavaravajućoj lagodnosti malograđanske obiteljske sigurnosti, dane provodeći uz uspješnu, atraktivnu, ambicioznu i sposobnu suprugu (sklonu seksualnim izletima izvan braka, a za koje je Robertu najoportunije glumiti da ne zna) i 17-godišnjeg sina-genijalca, prepuštenog na skrb majci (uz Robertovu glumljenu brigu i fingirani angažman nekim povremenim savjetom. Čisto radi mira u kući, a bez stvarnog interesa za sinovljeve eventualne probleme). Vlastito dostojanstvo i integritet svoga ja Robert svjesno žrtvuje na oltar malograđanske obiteljske udobnosti i sitnih užitaka, u potpunosti priznavajući vlastiti poraz i definitivno pristajući na život u laži (s odušcima u gromkom psovanju sebe samoga, u kupaonici stana. Dakako, uz otvoren tuš, da susjedi slučajno ne čuju …). Tako je u Robertovoj predaji možda čak moguće iščitavati i Valentovo odustajanje od plivanja protiv struje i njegovo prepuštanje srednjestrujaškoj matrici.
Izlišno je posebno isticati kako je upravo u ovom monološkom dijelu romana Valent ponajviše ‘svoj na svome’ jer tu do izražaja dolaze njegov razorni cinizam, analitičnost, inteligencija i crnohumorna duhovitost (posebno izražena u ironijom prožetoj dionici posvećenoj ismijavanju horoskopa). Tako ‘Valovi’ predstavljaju kostur romana na kojega su, nažalost, klimavo nakalamljena i neprirodno srasla uvodna i zaključna poglavlja. Početnim poglavljima romana Valent nas u trećem licu (za razliku od monološkog prvog iz ‘Valova’) upoznaje s Robertovom suprugom Suzanom i njihovim sinom Janom. Suzana je proračunata, ambiciozna, uspješna i dominantna poslovna žena, prava ‘kučka s mudima’ s kojom je Robert u braku zbog financijske sigurnosti i Suzanine atraktivnosti (kako bi, kako sam kaže, kao izraziti esteta “svoju egzistencijalnu patnju mogao utapati okružen ljepotom”) dok je Jan 17-godišnji ultrainteligentni mladac trenutačno zaokupljen gubitkom nevinosti, a što namjerava ‘riješiti’ na krajnje efikasan, gotovo pa mehanički način (u čemu se u potpunosti očituje Suzanino genetsko nasljeđe). Iako se trudi što plastičnije ih ocrtati, Suzana i Jan ne uspijevaju zaživjeti kao punokrvni likovi već ostaju tek pijunima na Valentovoj fabularnoj šahovskoj ploči, nevažni koliko Robertu toliko i autoru (premda Suzanin lik Valent iskorištava za jednu sočnu erotsku scenu, koja, za razliku od ostatka njegova opusa, ostaje i jedina do kraja romana).
Promatramo li roman ‘Playstation, dušo’ kao izdvojeni ‘prizor iz bračnog života’, onda to opravdava autorovo zanemarivanje i nerazriješenje nekih motiva i situacija (poput primjerice spomenutog Janovog gubitka nevinosti). Međutim, i unatoč vrlo efektnom i uspjelom zaključnom poglavlju s konačnim Robertovim bijegom iz života u laži u virtualnu egzistenciju (svijeta računalnih igrica iz naslova) svakako treba žaliti što se Valent nije potrudio detaljnije razraditi cijelu priču i stvoriti kompleksniju romanesknu studiju života jedne zagrebačke suvremene srednjestaleške obiteljske zajednice. Ovako će ‘Playstation, dušo’ biti zapamćen tek kao pokušaj jednog ekscesima i provokativnostima sklonog autora da se približi široj publici …
(napisao : Božidar Alajbegović, rujna 2005.
objavljeno u Vijencu, br. 307, od 22.12.2005.)