Unutar dvosmislenih slika,
slova plutaju nasmijesena,
pijano se klateci,
crna na bijelom.
Mekao neuredna, bez ikakvog
smisla, lutaju prekrivena znojem
mojih umornih prstiju, sarolika
vijugajuci, trazeci nista, bivaju
zaboravljena unutar novih visokih
tonova mojih violinskih misli.
Ali nema veze.
Dopustit cu si preduge i prekratke
recenice.
Mozda na kraju ipak jedna bude...
savrseno prave duzine.
Mozda i ne.
Vjedje gore... a noc ceka.
Titravo i prohladno.
On me ljubi za Laku Noc.
Post je objavljen 31.05.2006. u 01:23 sati.