Pričam vam priču koju slušam od rođenja. Tu su priču slušali i moji roditelji, i moji djedovi i bake.
Priča je doista stravična i nevjerojatna, ali isto tako i istinita.
Dogodila se davne 2007 godine 10. srpnja. Kada se zbila doista velika katastrofa.
Počinje ovako:
Toga 10.7 moj pradjed je slavio 21 rođendan ali baš i nije bio sretan jer se zbila katastrofa koja nam je promijenila živote o svakom pogledu.
Dakle u Americi u nekoj zapuštenoj tvornici iz 1970. ekolozi u suradnji s nekoliko znanstvenika pronašli su spremnike sa zapanjujuće velikim količinama ugljičnog moniksida, dioksida i freona. Te količine plina koje su bile toliko velike da (koliko su meni roditelji objasnili) da bi u trenu ubili pola Amerike gušenjem, druga polovica bi umrla možda kojih 2 sata poslije, za dan, dva ugušio bi se cijeli svijet. Ako bi tko preživio freon bi uništio cijeli ozon i stvorio gotovo neopisivo smrtonosnu klimu za bilo koji živi organizam.
Na slikama sam vidjela te spremnike bilo ih je 36 a svaki od njih je imao 300 kvadratnih metara. To su bile monstruozno velike metalne smrtonosne klopke koje su mogle puštati plinove bilo kad.
Ti spremnici su bili postupno i vrlo oprezno pražnjeni te je sav plin bio pohranjen u cisterne u kojima bi se trebao prevoziti do kemijskih postrojenja gdje bi bio rastavljen na jednostavnije spojeve te upotrebljen na neke druge načine. U 70-ima je ta tvornica bila jedna od većih punionica sprejeva, hladnjaka, a širila se i na ostale grane kao što su bile, proizvodnja gaziranih sokova…
Kad su znanstvenici otkrili da freon uništava naš ozon, tvornica je bankrotirala, a vlasnik se povukao na neki privatan otok na kojem je živio sa svojom obitelji.
24.06 kada su otkrili za pune spremnike Green Peace u suradnji s nekolicinom uglednih znanstvenika organizirao je jednu od najvećih akcija svih vremena. Do 29.06 sve je bilo spremno za prenošenje plinova u cisterne.
Plin se pažljivo praznio i do 10.07 je sve do zadnjeg atoma bilo u cisternama spremnim za prevoženje do sigurnijih lokacija.
No da ne bi sve bilo tako jednostavno pri transportu je jedna militaristička skupina pokušala je razoriti cisterne i pustiti plinove.
Mislim pri transportu je bila prisutna i američka vojska ali nisu uspjeli sve cisterne zaštititi. Tamo je bilo mnogo pucnjave ali plinovi su bili pušteni. Većinom samo freon ali i mnogo dioksida što definitivno nije bilo dobro. U Americi je to bio jedan od tužnijih dana, a u svijetu definitivno najtužniji. Plin je trenutno ubio sve prisutne i sav život u okolici od kojih kilometar i pol, a ostatak se bolno gušio kojih 4-5 dana. Bile su to bolne slike. Cijeli svijet pokrenut ovom katastrofom udružio se kao nekom bratskom silom. Za Zemlju nije bilo nikakve nade. U Japanu su bile vođene brojne simulacije, koje su dovele do zaključka da sav život treba prenijeti na Mjesec.
Tada su na mjesecu živjeli samo multimilijarderi koji su to smatrali turizmom. Računalo je odabralo 150 tisuća sa najužom obitelji stoga očekivalo se oko 500 tisuća ljudi a svaki je čovjek bio vitalan za nešto. Među njima je bilo mnogo građevinaraca, arhitekta, tehničara, informatičara, znanstvenika….
Među njima bio je i moj pradjed. Ivan Horvat. Po pravilu mogla se povesti najuža obitelj, ali pošto nije imao ženu poveo je sestru Danijelu.
Želio je voditi i roditelje ali pravila su bila takva. U roku od 72 sata trebao se naći u Kini koja je pružala transport do Mjeseca. Nakon što se spremio, otac mu je rekao:
- Dobro je sine. Učini me ponosnim. Snaći ćemo se mi. Ne brini se.
Rekao je to sa posebnim tonom i suzom u oku. Tada je prvi put vidio oca kako plače. Majka mu je jecala ali ne od tuge nego od sreće.
Bila je sretna i ponosna na njega. Govorila je samo:
- To je moj sin. Spasi se, spasi zemlju.
Tad je zagrlila oca i rekla mu je:
- Znala sam da su moja djeca posebna, to su naša djeca.
Plakala je zajedno s ocem, a ubrzo su im se pridružila i djeca.
- Hajde moraš na put. –rekao je otac brišući suze.
- Javi kad stigneš.
Sa sobom je uzeo par stvari i jedan foto album.
- Onako za uspomenu. -Rekao je Ivan.
- Da vas ne zaboravim. Sa blagim smijehom na licu i suzom u oku.
Krenuo je na aerodrom sa sestrom. Nikad ih više nisu vidjeli.
Na aerodromu se ukrcao u avion i krenuo u bazu blizu Hong Konga. Tamo su ga srdačno dočekali ljudi i svrstali među ostale putnike
Da se razumijemo tamo je bilo mnogo životinja i biljaka.
Skoro sve vrste svijeta. Te mnogo vode, zemlje, i gnojiva.
Kada je zvao roditelje nitko se nije javljao. Znao je što se zbilo.
Sestra Iva je zaplakala a Ivan ju je samo zagrlio i rekao:
- Tako je moralo biti. Učinit ćemo ih ponosnima.
- Znam. – rekla je gorko jecajući
Ukrcavši se u shuttle, pogledali su Zemlju i rekli:
- Zbogom!
Post je objavljen 31.05.2006. u 00:36 sati.