Dok sam bila mladja, oduvijek sam jedva cekala odrasit i narasti, biti velika curica. Htjela sam da se mogu brinuti sama za sebe, bez da roditelji stalno trce zamnom ili tako nesto. Sjecam se da sam ko mala bila neko tesko razmazeno deriste jer bih uvijek dobila sve sto sam htjela. No, vise nisam takva. Godine prolaze, i mi se mijenjamo. Nitko od nas vise nije isti. Sjecam se da sam uvijek htjela biti visoka, i sad sam relativno zadovoljna svojom visinom. Svatko je htio nesto. Jos prije su svi razmisljali o tome 'sto ce biti kad odrastu'. Ja znam da sam ja htjela biti modna kreatorica. Ali to je palo u vodu kad sam skuzila da neznam crtat :S. Svasta sam htjela biti. Kako sam latinski ucila 4 godine u osnovnoj skoli, htjela sam skolovanje nastaviti u klasicnoj gimnaziji. Ali me nesto privuklo prema miocu. Kao mali, svi smo sanjali o necemu. I to su bila lijepa vremena. sto smo stariji, manje sanjamo. Manje se nadamo. Kada smo bili manji, zivot smo gledali kroz ruzicaste naocale. Sve je bilo sareno i veselo. Danas vecinom zivot gledamo kroz sive naocale i cesto padamo u depresiju. I najmanja nas sitnica moze jako pogoditi. Kao klinci znali smo cijeniti svakog prijatelja. Jos uvijek se sjecam da bih uvijek iz vrtica izasla grleci best frenda/frendicu. Bila su to divna vremena. A sada ne bi znali cijeniti neko prijateljstvo zato sto ga ne bi znali prepoznati. No, kada nekog prijatelja izgubimo, tek nam onda bude jasno koliko nam je on znacio. I onda navale suza i svega. Kao djeca nismo plakali radi tih stvari. Plakali smo samo radi toga sto nam mama nije htjela kupit sladoled ili neku super Barbiku koja je bila savrsena. Nismo imali nikakve komplekse glede svoga izgleda, nismo morali brinut za onaj pristic na celu koji nam izbije upravo kad moramo negdje van (jer ih nije ni bilo) te se nismo morali brinuti ni zbog kakvih slicnih stvari. Sada sjedim i razmisljam o svom djetinjstvu. Zar je tako brzo proslo?
To je dosta tesko za shvatiti. Meni ce, na primjer, biti rodendan 20.7. To ce biti dan kada cu napuniti 17 godina. Jos uvijek mi ne ulazi u glavu da sam za skoro godinu dana punoljetna. Nedavno sam ibla malo razmazeno deriste koje se plakalo ukoliko mi mama nije htjela kupit onu divnu haljinicu u Benettonu. sada to vise nisam. Sada mogu sama zasparati za nesto, sto mi vise ionako nije toliko bitno. Postala sam s vremenom i ozbiljnija. Vrijeme mijenja sve. No, jedna stvar ce uvijek ostati nepromjenjena. Ja sam ja koliko god se promjenila.
Puno pozdrava,
Sansa
Post je objavljen 30.05.2006. u 21:27 sati.