Pregled posta

moj pokušaj pisanja romana jednom davno započeo je ovako...

radni naziv bio je

'samsada'

... u nastavku slijedi....



Dong! Čulo se sa žuto obojenog zvonika. Prvi zvuk koji je nadglasao tišinu grada. Buka auta, tvornica, razbijanje boca, krikovi...
Hladni vjetar puhao je točno u lice i donosio sa sobom čudan miris, miris crnih oblaka, koji svojom težinom tlače zrak. Sve se doimalo udaljeno, čak i ruke kojim je ovo pisao djelovale su nekako ne povezano s njegovim shvaćanjem. Želudac mu se nije prestajao okretati. Osjećao je taj pritisak, ravno na stomak, kroz želudac u mozak, iz mozga u želudac, pritisak od okoline, pritisak od samog sebe, pritisak od tog mirisa koji najavljuje crne oblake.
Plašljive zrake sunca lagano i nečesto su se izmjenjivale s tim teškim crnim oblacima... Nedovoljno jako da bi ga spasile.
Teško mu je, loše mu je, blijed je, oči su mu krvave i drži ogroman kamen. Drži jako velik kamen na sredini mosta. Na sredini mosta pod kojim je tekla hladna, brza, prljava rijeka. Drži jako veliki kamen. Da, ne, da, ne, da, ne, da, ne, da ili ne, novčić!!! Odložio je kamen na ogradu, zavukao ruku u džep i izvukao novčić. duboko je udahnuo te bacio novčić u zrak. Nije ga uhvatio, pao je u vodu! Odluka je ostala na njemu, da, ne, da, ne, da, ne, da ili ne. Skinuo je patiku i ugurao nekakv komad papira u nju. Prešao je ogradu, ponovo primio kamen i skočio.
Kamen ga je povukao pod vodu, uši su mu pucale, ništa se nije vidjelo, od nemoći je mahao nogama no nije htio pustiti kamen. Pokušavao je udahnuti vodu, ali organizam mu nije dopuštao. Pritisak u glavi je postao toliki da je mislio da će eksplodirati. I dalje je tonuo. Progutao je ogromnu količinu vode, a ipak ni kap nije ušla u pluća iako se svim silama trudio suprotno. Shvativši da se tako ne može ubiti pustio je kamen i krenuo prema površini. Ironija, Ponestalo mu je zraka. Obrat. Bio je previše okupiran grabljenjem vode rukama i nogama, pokušavajući se spasiti, tako da je vitalne funkcije ponovo prebacio na autopilot, ne razmišljajući o njima. Ponestalo je kisika u krvi, srce šalje poruku mozgu, mozak šalje poruku plućima, put prema želudcu se zatvara, a otvara put prema plućima, pluća se pune vodom, dolazi do gušenja.
On je mrtav!
Nakon nekog vremena uspio je doći do površine, no prekasno. Nije uspio ubiti se, nije uspio preživjeti, mrtav je...



nastavak slijedi...