Iscrpljeni i gladni u pustinji ostadoše tri prijatelja. Po zanimanju bijahu to fizičar, kemičar i ekonomist. Shvatiše njih trojica da imaju konzervu graha, no nemaju otvarač za konzerve. Kako je otvoriti? Kaže fizičar:“ izračunati ću kut pod kojim moramo baciti kamen da poklopac pukne!“ Na to će kemičar: „treba zagrijavati limenku dok ne pukne poklopac!“ U raspravu se uključi ekonomist i kaže: „PRETPOSTAVIT ćemo da imamo otvarač za konzerve...“
Šala je ovo kojom je G. Mankiew u udžbeniku „Macroeconomics“, otvorio jedno od 15 poglavlja. Cilj anegdotalne priče bio je dočarati svu „čar“ ekonomske znanosti i profesije. O čemu god govorili ili pisali, a prethodno se predstavili kao ekonomist, navedeno valja početi barem jedenom pretpostavkom. Priča koja slijedi, retoričko je pitanje studenta četvrte godine ekonomije. Pitanje o osnovnoj pretpostavci, i svim koje iz nje proizlaze. Pitanje o pretpostavci kojom se generacije studenata uvode u svijet „suvremene“ ekonomije.
Alfa i omega, „biblija“ ekonomije, udžbenik P.A. Samuelsona: „Economics“ kreće ab ovo, jednom od verzija definicije ekonomije, i kaže:“ Ekonomija je znanost koja proučava ljudsko ponašanje kao odnos između ciljeva i ograničenih sredstava koja imaju alternativne upotrebe“ . Postavlja se logično pitanje, na što ova definicija svodi ekonomiju? Pojednostavljeno rečeno ova definicija ekonomiju svodi na izbor pojedinca u uvjetima oskudice. Oskudica je termin koji se neprekidno javlja kako kod Samuelsona, tako i u samoj osnovi neoklasike (dominantnoga pravca ekonomske znanosti, čijim se osnovama studenti ekonomije podučavaju tokom tri ili četiri godine svoga studija). Samuelson dalje proširuje tezu i govori kako u slučaju da dobra nisu oskudna ne bi jednostavno bilo potrebe za proučavanjem i razvojem ekonomske znanosti.
Iz navedenoga se intuitivno nameće zaključak da je ekonomija znanost koja proučava proces proizvodnje i distribucije oskudnih dobara. No, gdje je problem? Problem proizlazi iz same „definicije“ oskudice, koja se uzima „zdravo za gotovo“. Naime, oskudica u najširem etimološkome značenju predmnijeva manjak, manjak sredstava nad željama i potrebama za uporabom istih. Međutim, neoklasika definira oskudicu kao :“ odsustvo neograničene ponude..“. Ono što proizlazi iz ovakve definicije oskudnosti jest zaključak da, s obzirom da niti jedno dobro jednostavno ne može biti proizvedeno u neograničenim količinama, poopćavanjem dolazimo do zaključka da je bilo koje, odnosno da su sva dobra oskudna.
Iz prve pretpostavke, na kojoj se banalno i krajnje pojednostavljeno govoreći, temelji neoklasična teorija, proizlazi i druga, u najmanju ruku u istoj mjeri upitna pretpostavka. Pretpostavka o neograničenosti ljudskih potreba. Širokim i poopćenim definiranjem krajnje dijametralno suprotnih vrijednosnih kategorija stvara se dovoljno velik i širok manevarski prostor za razvoj daljnjih pretpostavki i mikrostrukturiranje segmenata. Njima se nastoji opravdati ponašanje pojedinca (kao predmeta promatranja i interesa) i agregatno gledajući cijeloga sustava. Ponovno pitanje, jesu li ljudske potrebe neograničene. Odgovor nije jednostavan, štoviše dvojak je. I jesu i nisu. Naime, ljudska potreba posljedica je socioekonomskih, geopolitičkih i povijesnih uvjeta u kojima se pojedino društvo razvija i opstoji. Iz toga proizlazi da su potrebe pojedinaca inkorporirani dio društva u kojem žive, te ne sežu van navedenih gabarita istoga. Razumno je zaključiti da ljudske potrebe možda jesu velike, naročito u suvremenom društvu (premda u najvećoj mjeri nametnute upravo od tog „suvremenog“ društva koje počiva na ustroju i filozofiji, barem djelomično, o kojoj raspravljamo), no nikako nisu neograničene.
Zašto onda pretpostavka o oskudnosti i neograničenosti potreba? Odgovor je nešto jednostavniji. Dvije pretpostavke otvaraju mogućnost razrade baze objašnjenja ponašanja pojedinca u opisanim uvjetima koji ga okružuju, te omogućuju uvođenje kategorija novca, cijena i tržišta kao osnova za rješavanje problema. Kako izgraditi sustav, odnosno drugim riječima postoji li alternativni sustav? Odgovor je ne. Ne, zato što navedene pretpostavke omogućuju obranu teze da je postojeći sustav u kojem je svako dobar proizvedeno sa namjerom da bude prodano (s obzirom da je oskudno u uvjetima neograničene potrebe), jedini mogući sustav vrijednosti. Ulazimo u perpetualni misaoni krug. Gdje je greška? Uistinu, ekonomija je znanost koja proučava što i kako se proizvodi, a sustav proizvodnje određen je tržištem. No, da li je taj sustav uistinu posljedica oskudnosti, kao što proizlazi iz svega navedenoga?
Oskudnost, etimološki definirana, postoji od kada postoji svijet. Oskudnost, definirana kao odsustvo neograničene ponude, baza je tržišnoga sustava. Sustava, koja suprotno uvriježenom stavu, svoje korijene vuče u nazad petstotinjak godina, a procvat doživljava unatrag stotinu godina. Sustav je to koji nije u svojoj biti utemeljen na „vječnoj“ i nikada riješenoj oskudici već na eksproprijaciji većine populacije od bilo kakovoga oblika proizvodnog resursa osim mentalne i fizičke predispozicije, odnosno rada. Istovremeno se proizvodni resursi, povijesno gledajući, koncentriraju u ruke manjine, i upravo iz toga izvire potreba uvođenja novca, cijena i razrađenog tržišnog sustava za plasman viška vrijednosti.
Samuelson opisuje sadašnji ekonomski sustav kao:
"Sve ima cijenu - svaka roba i svaka usluga. Čak i različite vrste ljudskog rada imaju cijene, uobičajeno nazivane nadnice. Svako prima novac za ono što prodaje i koristi taj novac da bi kupio što želi".
Tako, pod tržišnim sustav velika većina dobara se proizvodi da bi bila prodana. Dobro koje se proizvodi radi prodaje naziva se, u modernoj ekonomiji, "ekonomsko dobro" ( ili "roba" u marksističkoj ekonomiji - obratiti pažnju na Samuelsonovu upotrebu iste riječi da bi jednostavno opisao neopipljiva dobra). Koncept ekonomskog dobra isključuje čitav niz ne-tržišnih dobara kao što su: kućni rad, povrće koje raste u vlastitome vrtu, kućne popravke i dobrotvorni rad. Nameće se zaključak da ekonomija nije zainteresirana za proizvodnju i distribuciju bogatstva, već samo za proizvodnju i distribuciju bogatstva koje je proizvedeno radi prodaje. Dobra proizvedena za tržište imaju "ekonomsku vrijednost" uz njihovu osobinu da zadovoljavaju neku ljudsku potrebu, i njihovu upotrebnu vrijednost. Ova ekonomska vrijednost se mjeri količinom drugih ekonomskih dobara za koje ona mogu biti razmijenjena. U novcu se to uobičajeno izražava kao njihova cijena.
Ovo znači da pod tržišnim sustavom svi osnovni fizički faktori uključeni u proizvodnju – prirodno dani materijali, ljudska mentalna i fizička energija i proizvodna dobra - imaju monetarnu vrijednost. Oni postaju "kapital". Shodno tome "kapitalizam" je drugo ime za tržišni sustav.
U svom originalnom značenju kapital je suma novca iznajmljena uz kamatu .Pod tržišnim sustavom postoji i drugi način - to je u stvari dominantan način - na koji oni sa kapitalom, ili kapitalisti, mogu napraviti novac, a to je da ga iskoriste da bi kupili proizvodna sredstva sa namjerom da ih koriste kako bi proizvodili vrijednost za prodaju. Upravo je to ono što ih pretvara u kapital.
Kao konačan zaključak proizlazi da su upravo ti odnosi, koji se uspostavljaju tek kada je većina bogatstva proizvedena radi prodaje, ti koji formiraju suštinu izučavanja ekonomije. Ekonomija je znanost koja proučava faktore koji upravljaju proizvodnjom i distribucijom vrijednosti pod tržišnim sustavom proizvodnje radi profita.
Kroz sve napisano sustavno i namjerno je provedena nit razmišljanja koja se može smatrati suprotnom onoj dominantnoj. Iza ideje stoji namjera preispitivanja dominantnoga i ukazivanja na lakoću kojom se, bez normativnih sudova (što je bolje, što lošije, ili tko je u pravu a tko u krivu), promjeni li se „par naočala“ može u pitanje, ono čisto misaone prirode, dovesti ono što je egzogeno nametnuto. Napisano ne valja shvatiti kao a priori kritiku neoklasike (takova kritika u potpunosti je pogrešna), već kao puko preispitivanje kategorijalnog aparata kojem smo poučavani. Ono čemu se uvijek treba usprotiviti jest zlouporaba sustava mišljenja i njegova sustavna pogrešna interpretacija.
Sve napisano svoje ishodište nalazi u spoznaji da velika većina studenata nije niti približno svjesna da ono čemu ih se uči jest samo jedan sustav vrijednosti i mišljenja u moru onih koji postoje. Zašto nam nitko, ponavljam bez normativnih sudova, ne nudi drugi „par naočala“.
Uistinu, ekonomija je znanost o ljudima, a ne krivuljama!
Marx
Post je objavljen 30.05.2006. u 16:03 sati.