Kad vam kažu „Ne poznajem li ja vas“?
recite "Ne"
Kad vas pozovu na tulum
sjetite se kakvi su tulumi
prije negoli odgovorite.
Netko vam glasno priča
da je jednom napisao pjesmu.
Masne okrugle kobasice na papirnatom tanjuru.
Zatim odgovorite.
Ako kažu „Morali bismo se sastati“
recite "Zašto"?
Ne radi se o tome da ih više ne volite.
Nastojite se sjetiti nečega
prevažnog da biste zaboravili.
Drveće. Samostansko zvono u suton.
Recite im da imate novi projekt.
Nikada neće biti dovršen.
Kad vas netko prepozna u trgovini
klimnite kratko i pretvorite se u kupus.
Kad se netko koga niste vidjeli deset godina
pojavi na vratima,
nemojte mu početi pjevati sve svoje nove pjesme.
Nikada nećete nadoknaditi propušteno.
Hodajte uokolo osjećajući se kao list.
Znajte da možete pasti svaki tren
Tada odlučite što učiniti sa svojim vremenom
NAOMI SHINAB NYE
Ima jedna pjesma Bijelog Dugmeta koja počinje sasvim lagano:
Uvijek sam bio pametno dijete, tako kažu.
Prao zubiće, prije ručka rukice
Za mamine goste, učio pjesmice...
A onda se Bebek izdere iz sveg glasa:
I štaaaaaaaaaaa?
Baš tako. I šta?
Učili su me prati ruke prije jela, pristojno pozdravljati susjede, goste, nadolazeće. Ustajati se starijima u tramvajima i autobusima. Sva sreća da se ne moram dizati nikome u avionu. I sva sreća da ne letim baš. Učili su me čarobnim riječima. Molim. Izvoli. Hvala. Oprosti. Učili su me da nije lijepo lagati. Da ne smijem sa žvakačom sjediti na satu kemije. Ustvari, na bilo kojem satu, ali jedino se profesorica kemije bunila na žvakanje. Učili su me da je nepristojno reći ne, osim kad nešto pristojno odbijam. Ne, hvala. Tu niječnica mijenja smisao.
I onda, najednom odrastem. Ne znam kad se to dogodilo. Voljela bi znati. Al ne znam ja još puno toga. Pa ću preživjet i ovo neznanje.
Ovako odrasla, zapravo, relativno odrasla, relativno zrela, relativno pametna i relativno plava dohvatim sa neke police knjigu koju ni čovjek sa ozbiljnim poremećajem vida ne može promašiti.
Na bijeloj podlozi crvenim slovima, ali ogromnim crvenim slovima, piše naslov. Da su samo malo veća slova, virila bi izvan korica, garantiram. KAKO REĆI NE. I onda sasvim sitnim, crnim, jedva primjetnim slovima I NE OSJEĆATI SE KRIVIM.
Kao hipnotizirana, moja ruka je dohvatila baš taj naslov. Uz mali milion drugih. Sigurno i boljih. Možda i edukativnijih. I sa osjećajem krivice odlazim s tom knjigom pod rukom. Radije bi je stavila u neku neprozirnu vrećicu. Ali i pod rukom je dobro.
Pri prvom susretu sa škarama i prapirom zamatam joj korice. Nisam baš takva pedanterija, inače. Ali ovo je knjiga sa sumnjivim nazivom. Možda i sumnjivim sadržajem. Moram ju pročitati. I nitko ne smije vidjeti što čitam.
Pokušava me, u ovoj, relativno odrasloj dobi, naučiti nešto što su mi dijametralno suprotno usadili kao tablicu množenja. Kao jedanputjedan.
Čitam i klimam glavom. Pa stanem. Poneki redak pročitam dvaput. Triput. Ipak sam ja plava. Pa ponovo zaklimam. Redaju se primjeri. Redaju se savjeti. Ja klimam.
Redaju se i moji najdraži sobom, a ja svaki put zaklopim knjigu i posvećujem ima pažnju. Gladan? Ne možeš dohvatiti čašu? Ne znaš di ti je siva majica? Ne razumiješ zadatak iz matematike?
Nabacim ugodni smješak, izgovorim sudbonosno Evo me, zlato, a u meni vrišti Bebek iz sveg glasa I štaaaaaaaaaa?
Ipak sam ja početnik, čitač. Početnik u klimanju i shvaćanju. Ima još puno primjera do kraja. Od Ne osnova. Ne za posuditi novac. Ne na poslu (taj dio je baš interesantan, ali meni totalno neprimjenjen). Ne izlascima sa romantičnim zapletom (sad, ko bi to i odbio, pitam se...). Ne obitelji i prijateljima. Ne djeci. Ne zahtjevnim osobama (ove imaju čitavo svoje poglavlje). Ne svakodnevnici. Ne?
I odviknuti se od da-kanja. I naučiti da je reći ne vrlo pozitivna stvar. Klimam glavom, ali mi baš ne sjeda sve na svoje mjesto. Možda klimanjem sjedne. Možda uspije u meni razviti uvijeće koje su mi godinama pokušali izbiti iz glave i stvoriti prostor i vrijeme za bavljene stvarima koje me ispunjavaju.
Na primjer ponovo posuditi istu knjigu. Bez imalo grižnje savjesti. Bez želje za zamatanjem korica.
A kad me knjižničarka značajno pogleda, nabaciti ugodan smješak i izgovoriti sudbonosno I štaaaaaaaaaaaa?
Post je objavljen 30.05.2006. u 09:31 sati.