Marketing
Prvi poljubac
Ne, neću pisati pjesmu Halida Bešlića...
Pisati ću kako sam ja doživio svoj prvi poljubac...
svoj prvi korak u svijet odraslih, prvi dodir tuđih usana
na mojima...njenih usana, u koju sam onda bio zaljubljen...
Kristalno jasno se sjećam svačega...taman u to vrijeme
prestao sam odlaziti na privatne satove kod profesorice
harmonike jer mi je ona sama rekla da mi to više
ne treba...smatrala me svojim najboljim đakom...
Međutim, pozvala me da ima neki koncert i da jedan dečko
i ja moramo skupa nešto odsvirati i kasnije ja još
jednu solo izvedbu...prihvatio sam to jer mi je bilo
drago da mogu utjecati na neke njene nove učenike
i da me oni gledaju kao ''mahera''. Naravno, kada me
to pitala , nisam znao da je baš tog dana u škols
koj dvorani ples na koji smo svi masovno išli. Bili su
to rijetki trenuci kada se sve zamračilo i mogli smo
se pipkati...tek sad vidim koliko su današnje generacije
otišle napred...osjećam se ko neki nono dok ovo pišem ,
pa koji mi je klinac? 
Došao je i taj petak. Bilo je neko oblačno vrijeme.
Lijepo sam se obukao , dotjerao, namirisao i otišao
na nastup. Prala me opaka nervoza jer nisam htio
biti tamo. Ali odradio sam to kako spada, ''razvalio''
solo izvedbom i izmamio suze na oči penzića u prvome
redu, jer svirao sam nešto, kako bi moja nona Vera rekla ,
''sentimentalno''....
Stalno sam starog požurivao da vozi doma, pa moram
stići na školski ples...i stigao sam...svirao je trio ''Maestral'',
čak i danas još sviraju , ali ne u istoj postavi. Ali to
sad nije bitno. Bitno je to da je ONa bila tamo. U nekoj
crnoj minici, na nekim štiklama, sa spuštenom zlatnom
kosom i plesala u svome ritmu. Naravno da sam odmah
došao do nje i zagrlio je...ona mi je govoria kako sam joj
zgodan i lijepo mirišim...na njoj me privlačilo to što se ponašala
zrelije od ostalih cura, odjevala se već kao žena i zračila je
tim prokletim seksipilom, gledao sam joj u noge i hormoni
su mi divljali, znao sam da s njnom jednog dana mogu ići
do kraja....zvuči smiješno za jednog mulca u šestom osnovne,
ali ja sam se tada osjećao zrel i stvarno sam brijao ove stvari...
''Maestral'' je svirao hitove grupe ''Latino'' koj su tada bili
jako popularni, a posebno će mi ostati u sjećanju pjesma
Erosa Ramazzotija: Un' altra te...to su uvijek svirali ,
i svaki put kada čujem tu pjesmu sjeti me na te plesnjake...
Naravno, svirali su i puno sporije stvari.Tada bi se
svjetla ugasila i svi bi se postiskali....tada je bila
najveća gužva na podiju, jer na brze stvari su najviše
plesale cure...i plešemo ona i ja...ja držim lagano lijevu
ruku na njenoj guzi...sve diskretno...i skužim ja u jednom
trenutku, nagne ona glavu prema meni i ja se refleksno
pomaknem...
Tada si brijem u glavi : ''ajme šta će ona reć ?
Koji si ti šupak, nisi joj uzvratio poljubac, slabiću, glupane, konju, majmune....''
I nije mi vrag davao mira....okrnuli smo se još par puta i
pozvao sam je da dođe sa strane da sjednemo na klupicu.
Iza zvučnika.
Taman je započinjala pjesma: ''Stara zvona'', mislim da je
pjeva Zoran Jelenković ili tako nekako , uglavnom , onaj
ćelavi koji svake godine tradicionalno pokupi neku nagradu na Zadrafestu...
Sjedili smo na toj klupici i držali se za ruke.
Znojio sam se i u glavi imao brdo filmova, rečenica, ideja...knedla u grlu...neki strah...ali slatki strah...onaj osjećaj kada znaš da nešto jednostavno
moraš učiniti...kada se moraš dokazati drugima i seb
i samome...rekao sam si :'' došao si do tu, sada je
kasno da se vadiš iz govana, budi frajer!''...
Lagano sam je privukao sebi i tiho upitao: ''Mogu te poljubiti?''...
Nisam se ni snašao, a ona je već navalila na mene...
Bio je to početak mog prvog poljupca...
Ogromono iznenađenje bio je njen
jezik u mojim ustima, jer nisam ja to
baš tako zamišljao. Nisam ja pojma imao
da se jezik koristi u poljupcu.Ona je tim jezokom
meni kružila po ustima, stalno u jednom smjeru,
dosta velikom brzinom , ko centrifuga...
Nije mi to imalo neku dozu romantike..ali snašao sam se
ja, pa sam i ja uzvratio jezičinom...mislio sam da to mora
ići tako...od silnog uzbuđenja nisam skužio da je već
počela druga pjesma, da je svjetlo puno veće nego prije
i da drugi vide što mi radimo...nejgore od svega mi je bilo
što su i neki roditelji uz preofesore ''dežurali '' u dvorani,
tako da mi je bed faktor porastao za 200%... 
naravno,
svi su vidjeli...
Popizdio sam.Ne znam kako opisati taj osjećaj. Ono, obavio sam to
, u jebote, šta sam zreo...
Koji sam frajer....prije svih u
razredu...s druge strane, još uvijek knedla u grlu...s treće strane :
zar taj jezik stvarno ide u paketu s poljpcem ?
S četvrte: joj, kad Mašina mama vidi moju pa joj sa smješkom kaže kako se Maurich ljubakao s nekom curicom, pa ubit će me doma od zajebacnije!!!
Nisam znao što , pa sam odšetao do jednog
od članova banda i važno blejao u klavijature koje
sam tada samo mogao sanjati jer su bile skupe kao Sv. Petra kajgana...
''Korg'' klavijature bile su nešto što je svaki klinac
( i ne samo klinac ) poželio imati.
Ali nije imao
ondašnjih 5000DEM. O kupnji Korgovih klavijatura
nekom sljedećom prilikom.Naravno da sam i taj san
ostvario. Ne kažu uzalud da su muškraci vječita djeca,
samo se igračke mijenjaju...potpuno se slažem sa tom tezom...
Uglavnom, i taj ples se priveo kraju, ona je moral
a na bus, pa smo se još jednom poljubili za oproštaj...
ovaj put stoječki, u sredini dvorane, sada nam je to, kao,
normalno...to je bio petak...naravno, već u subotu su
me oni najbliži frendovi zvali telefonom i propitkivali kako
je bilo...tada još nismo imali bežični telefon, pa sam
morao šaptati...
A tek u ponedjeljak u školi nastala je prava ludnica,
bio sam glavna zvijezda u razredu, svih je interesiralo
kako je to. Joj, kako mi je to odgovaralo. Sad kad
gledam vidim da sam oduvijek volio biti ekscentričan i blesav,
da me što više ljudi zamijeti kao totalno drukčijeg,
nekonvencionalnog,posebnog.Majmun.Kao
da je bilo jučer. 6.A...Bili smo jedna velika , složna
ekipa i dobro se znalo da to još nitko do tada nije
napravio. Najeviše mi je odgovaralo što su me cure
iz razreda propitkivale o svemu. Znao sam da me
gledaju drugim očima.Znao sam da me sada drukčije
doživljavaju. Da sam drukčiji. Jao, veselja...Kad se
sjetim te '96 godine...bilo je to predivno ljeto kada
smo se kupali na Črnikovici na Voloskom ,
dok su drugi igrali picigin, ja bi se ljubakao s njom u vodi, plesali smo na Macarenu
i Coco Jamboo
Ona je mene zvala ''moj hooligan'' a ja nju ''Pamela''. Ne moram napominjati zbog čega. Pamela Anderson je bila žena u koju je bila popaljena cijela moja generacija, ja sam je imao zaljepljenu na bilježnici iz informatike, zajedno sa slikom Suzukija GSX-R- 750....
Baywatch je bio najgledanija serija...
Glavni hit koji je tek dolazio bili su Backstreet boysi i njihov prvi hit- singl ''We've gotta goin on''- na to su svi brijali...
Naravno, kako je to slušala ekipa, slušao sam i ja...ali uvijek sam naginjao rock glazbi i slušao ono što se mojoj generaciji i nije svidjelo...tog ljeta otkrio sam akustičnu verziju pjesme ''Hotel California'' i upravo ta pjesma mi dan-danas ''zamiriši'' na to toplo ljeto koje mi se tako uvuklo pod kožu...
Kraj ljeta bio je i kraj moje ljubavi sa Lidijom. Čudno mi je kako ovako pišem imena, ali mislim da je dovoljno vremena prošlo da sve ovo mogu reći . Zamisli tek kad za deset godina budem pisao o ovim vremenima...neću sigurno spominjati imena... Ma sve je to za ljude. Moram priznati da neopisivo uživam u ovim prisjećanjima, jer , u glavi mi svira ta glazba, njušim more, osjećam se tako bezbrižno i ludo, jer tada je cijeli svijet bio moj.
Uvijek nastojim da u nekom određenom trenutku cijeli svijet bude moj. DA je taj trenutak ono što će sutra biti lijepa uspomena...začudo, koliko puta su neke stvari u određenom trenutku lijepe , a da nismo svijesni. S vremenom u našoj glavi postaju sve draže. Počne te prat nostalgija. I shvatiš koliko je bilo lijepo. Još uvijek nisam do kraja naučio kako u određenom trenutku shvatiti da je toliko lijepo. ali učim. Puno puta shvatim u tom trenutku, znam , joj, kako je sada dobro , osjećam se tako super, kako li će tek biti kada se jednom budem ovoga prisjećao...
Obožavam maštati...i sve u životu prihvaćam kao školu. I dobro i loše. Vjerovatno ću se još puno puta ponoviti dok budem ovo pisao. ali tako je. I volim ljude koji cijene život poput mene. One male stvari. Uspomene. Joj ča ih volin.... Ljude koji će proživjeti trenutak najbolje što znaju . Pa šta ako će te sutra boljeti glava ako se večeras napijemo uz dobru klopu i taaaako dobro društvo? Who cares? Ionako ćeš pamtiti ovu večer, ovu pjesmu, a ne sutrašnju glavobolju. Barem ja. Ružno brišem, lijepo ostavljam....
Ne mogu opisati koliko sam puta u zadnjih nekoliko godina uspio u baš TOME trenutku osjetiti da je svaki sekund koji prolazi jedna tako jebeno dobra uspomena, da mi svaki prethodni sekund tako prokleto nedostaje, da želim da vrijeme stane i da ostanem tu, da uvijek imam ovoliko godina i da osvajam svijet...a to možeš doživjeti samo ako su pravi ljudi uz mene...ja mislim da uz sebe imam prave ljude...zahvalan Bogu što me povezao sa svima njima...što sam naučio da u životu nema puno pravih prijatelja...ima ih malo...i ako ti se pruži prilika da sa onih malo pravih još možeš i ostvarivati svoj san, (a meni se pružila) budeš najsretniji čovjek na svijetu.
Još puno puta ću ih spomenuti. To je moj band. Ljudi su prepoznali da u našoj priči nema namještaljki i da nismo umjetni proizvod. Ljudi to osjete. Da se iskreno cijeniš s nekim.Eto, s jedne teme izletio sam na drugu. Ali svaki dan iznova vidim koliko je to uspomena. Najviše na svijetu volim svoje uspomene. I one koje uvrstim u svoje uspomene, moraju biti svjesni da imaju veliko mjesto u svome srcu.
Pitam se puno puta, da li će jednoga dana naletjeti cura koje će moći pratiti moj tempo i biti po mome guštu, da ću jednostavno znati da je moja druga polovica...Puno ih je prošlo kroz moj život, ali eto, nakon svakog ljeta, poput ovog '96 , dođe jesen.
OGLAS: Tražim curu koju ću uvrstit u svoje uspomene...
Zahtjevi:
Kuhat , prat , čuvat djecu
Šalim se...
Zahtjev je jedino da me obori s nogu kako zna i umije...ja ću već znati prepoznati da je ona ta...
Livin' the life, ljudi! Gradite svoje uspomene i ne obazirite se na sitne gluposti koje vam lako upropaste dan! Uvijek gledajte onu svjetliju stranu, lakše je!!! 
Post je objavljen 30.05.2006. u 01:03 sati.