Marketing
Osijek, Hrvatska : Iran
Kasnije istog dana...
Zašto svake godine kad spremim sve jakne pod krevet i iskopčam plin u pećima doleti neki kurac iz Sibira i smrzne mi svaku kost u tijelu. I glavić mi poljubičasti od muke.
A sve je počelo na stadionu. Kažu mi lege da je pred desetak godina gostovao Dinamo i napunio Gradski vrt (Maribor ima - Ljudski vrt!!!), s čak 35.000 ljudi, a onda uvelo obavezno sjedenje pa je maksimum 18.000. I bilo skoro puno. Mi odužili s čobancem i s pozdravljanjem s ekipom, sliko se konačno s Bobikom (žao mi ko psu što se nismo zapili ko ljudi, ali bit će prilike),
(e jes ti aparat...)
uručio Liftboyu Jameson Viski za vic mjeseca u Playboyu i dobio sendvu od kraljevskog kulena, (žao mi ko psu što se nismo zapili ko ljudi, ali bit će prilike), popili po koju dućansku Osječku (nije se popravila, ali kad si u Rimu...) i taman kad smo našli mjesto za stajanje na istoku - puhne vjetrusina i Iranci daju gol.
Prođe deset minuta, taman naši izjednačili, kad eto kišurine, one potopne ladne od koje nema bijega. A Gradski vrt ima neke betonske početke nekih početaka gradnje krova nad tribinama, ali će se morat neki novi izbori pričekat pa da se natkrije. Uglavnom, 50 posto hrabrih se šćućurilo i prepričavalo citat iz reklame za Karlovačko (kažu da je u Berlinu natkriven cijeli teren), dok je druga polovica pobjegla u birtije, pod tende i samu tribinu stadiona.
Taman smo bili toliko mokri da smo konačno odustali od tekme i krenuli prema stanu od jednog čovjeka iz Vjevine ekipe, kad smo došli do dućana i zaključili da više ne pada toliko jako da se ne bi vratili te kad smo već tu - i drmnuli još jednu za zagrijavanje. Naime, bili smo mokri do kože a takvi smo se i vratili do stadiona.
E sad mi je već jako smetao vjetar, jer Gradski vrt, na žalost, nema ni neke ograde sa strane, pa sam lagano molio sve živo da se više završi tekma i da krenem u suho. A onda je opet počelo padat. I sudac je svirao penal. I bilo je smiješno jer je golman s tribine bio isti Hamdija. I gol, i sprečavanje blamaže, i kiša, i kraj i tutanj u auto.
Da, na kraju smo ipak iskopali auto, tako da smo se sušili uz klimu. Zaustavila nas je murija da vozimo 71 di je dozvoljeno 50 i pitali - A šta ćemo sad. Vozač je rekao - Vi recite, vi ste gazde. Murjak golobradi je rekao - Možete li izaći na trenutak. Dalje znate kako je bilo. Divna država...
Danas šmrćem i bolucka me nešto u kostima.
Tekma. Ah tekma.
Nakon kondicijskih priprema, ne igra se baš najbolje jer vas bolu noge i mišići.
Rezultate prijateljskih tekama ne treba shvaćat ozbiljno jer se protivnici biraju tako da sliče na neku ekipu za koju se treba pripremiti (Austrija je tako glumila Australiju jer se slično zovu, a Iran je iz Azije kao i Japan...).
Iran je čisto solidna ekipa kojoj više imponira da dobije Hrvatsku nego obratno.
Jebo pripremne prijateljske utakmice.
Ako je tata izbornik, a sin više nego prosječan igrač, logično je da tata stavi sina da igra. Sjetite se koje je levate Ćiro stavljao kako bi digao postotak od njihove prodaje. Ni Jozić Ni Barić nisu imali sinove zrele za repku, pa im je svejedno besposlena raja našla neku falingu i otjerala ih.
Barić i Jozić nisu imali još jednu stvar. Zvijezdu. Čovjeka koji će poginut na tekmi, koji zna, želi, hoće ali i tko zna koliko dugo može. Jer su koljena Dade Prše kao ligamenti od Ivice. A ja u životu nisam uživo vidio nikog ko igra tako čvrsto, prima loptu tako magnetno meko i djeluje tako ubojito i nezaustavljivo. Kralj. O njemu sve ovisi. Ako Pareira odluči igrati prljavo, dovoljno je da stavi nekog Pamića ili Krpana s brojem 23 na grbači koji će strgat Dadu u osmoj minuti, i mi smo u kurcu. Svaka čast i Klasniću kojem treba dodat loptu, i Oliću koji bi trebao tu i tamo i gledati nešto drugo a ne travu, ali strah me je da je Pršo prejak igrač i da ovisimo o njemu. I baš me zanima o čemu taj čovjek misli dok Istok viče Za Dom!, a Zapad - Spremni!... Nikad nisam kužio tu politiku i nogomet.
Pregrizo ja jezik dabogda, neka Tokić bude najbolji strijelac prvenstva, a mi prvaci. Ali eto, o tome sam razmišljao cijelim putem nazad.
Pa da ne duljim, ajmo mi završit Enciklopediju. Ovom bi se prilikom htio zahvaliti Amebi, čovjeku koji je dao popriličan doprinos cijeloj stvari ali i dalje odlučio ostati anoniman. Remek djelo za kraj!
Dražen Zečić - izgleda kao mlado od Mile Hrnića, tj. reinkarnacija šefa sale u istočnometohijskoj slastičarni bez ventilatora. Bordo sako, zlatno lanče od Liburnija i geste šakom posuđene od samoga Dalibora Bruna. Koji u stvari glumi epileptičnog Mišu Kovača. Mišu, jedinog boga dalmatinske estrade. Sve dok se nije pojavio Vasilije Mitu...
Dražen Žanko - poletniji brat Kevina Costnera. I puno bolji glumac...
Sad vi!
Post je objavljen 30.05.2006. u 00:47 sati.