
Kierkegaard* u jednoj bajci priča o ljiljanu koji je bezbrižno rastao na usamljenom mjestu i sav sretan cvao i širio prekrasan miris. Jednoga dana dođe ga posjetiti jedna mala ptica. Narednoga dana ptica opet dođe, pa tako nekoliko dana, dok se ljiljan nije zaljubio u pticu, jer je ptica bila veoma živahna i vesela. Ali ova je ptica bila loša. Ispriča ljiljanu o drugim prekrasnim ljiljanima koji cvatu negdje drugdje gdje im se ljudi dive i obasipaju najboljim pohvalama.
Ljiljan se poslije ove priče zabrinuo i počeo razmišljati o sebi. Što dalje sve si je više umišljao kako je na krivom mjestu i poželio rasti pod kraljevskom krunom, u carskom perivoju, o čemu mu je pričala ptica. Jednoga dana ljiljan zamoli pticu da ga u kljunu odnese do toga drugoga cvijeća koje je tako divno. Ptica mu ispuni želju. Kljunom opkopa zemlju oko ljiljana, isčupa ga i pod krilom ponese. Htjela ga je odnijeti tamo gdje će u boljem društvu biti prekrasan ljiljan. Ali na putu ljiljan usahne. Kierkegaard završava svoju bajku:“Da je ljiljan bio zadovoljan svojim mjestom, i ostao tamo gdje ga je stvorio Bog, ostao bi i dalje prekrasan mirisni ljiljan.“
Priča ovaj veliki teolog i dalje, no ja ću se zadovoljiti ovime. Danas nekako imam grižnju savjesti prema mojim dragim blogericama. Imam osjećaj da sam pogriješio s onim jučerašnjim receptom. Možda sam i ja, kao i ovaj ljiljan (oprostite mi na drskosti uspoređivanja s cvijetom uopće, a posebno s jednim tako prekrasnim i mirisnim) htio biti u „boljem društvu“, premda mi to, pišući onaj post, uopće nije bilo na umu. Neznam koja je to “ptica“ bila koja me je na to nagovorila, koja me je isčupala i ponijela na put na kojem sam očito usahnuo. Jedino se nadam da neću doživjeti sudbinu ljiljana iz bajke. Rado ću se pomiriti s mojim dosadašnjim mjestom i tu gdje jesam pokušati otvariti sav moj skromni cvat i ne širiti smrad. I nikada me niti jedna ptica, pa makar to bila i mudra sova, neće više uspjeti nagovoriti napustiti moje mjesto zbog nekakve prolazne slave. A svaki, pa i najljepši cvijet, jednoga dana mora usahnuti. Toga sam itekako svjestan!
*Sören Kierkegaard (1813 bis 1855)
Sören Kirkegaard je rođen 5. svibnja 1813. godine kao sedmo dijete bogatog trgovca u Kopenhagenu. 1830. godine počima studirati teologiju koju završava 1841. promocijom.
Sa samo 42 godine, na vrhuncu svoje stvaralačke snage, Kierkegaard pada u Kopenhagenu na ulici i umire kratko poslije toga 11.11.1855. godine. On je preteča egzistencijalizma i dijalektičke teologije. Protivio se službenom kršćanstvu svojega vremena i vjerovao, da se pravo, istinito, autentično kršćanstvo tek treba živjeti.
Naučavao je da je bitak significiran usamljenim bespomoćnim položajem čovjekovim prema Bogu, kojeg se ne može spoznati intelektualno. Čovjekova sloboda volje i odluke je izvor straha, koji konačno vodi u očaj.
Post je objavljen 30.05.2006. u 00:27 sati.