Kad zaboravim dodir
što prodire kroz nas,
zastor od dima
patetična kafića
predat ću vrisak
gnjevno iz srca
k'o pjevač bez sluha
što forsira falset.
Nema znanja za motiv
bolji od klišeja kao
Lacrimae crocodili il' slično.
Gušim lijenost
gnjaveći se
trunima i rizolima
koje ne prelazim.
Stepenice su
samo etapa.
Ulaziš u mene
riječima koje
nikad nisi rekla.
Zašuti na kratko,
dopusti da se uvjerim
kako ne postojiš
u dodiru strepnje
što prodire kroz nas.
Skinimo se napokon goli
pod upaljenom lampom
koja samo što ne pukne,
priznajmo otprhnuti smisao,
vratimo glas pjevaču bez sluha
i nemojmo opet forsirati falset.
Post je objavljen 29.05.2006. u 20:29 sati.