Kako je S. Kupusović stao na ramena Envera Durakovića, a ovaj na ramena svog (i Sulejmanova) prijatelja Alije Isakovića, a on pak na ramena Miroslava Krleže, a sve da bi postavio E. Čolakovića na ramena I. Andrića
O, ti moj kameni i bijedni kršu
S kozama, panjima a mršavim konjima,
Čija su leđa oglodali samari,
Čije su noge iskrivili sjenari
Kad su s planina kroz dubok snijeg
Vukli teret težak, sitnom blagu hranu.
(Bosni, E. Čolaković, 9. 3. 1942., povodom uredbe o ukidanju službenog naziva - Bosna)
Uzmem policu iz kredenca. Pripremim je za kolačarsko slavlje. Potom tri dana pripravljam i pečem građevni materijal za tortu; biskvit, keks-tijesto, figure ljudi, životinja i kojekakvih predmeta od marcipana, boje, ukrasne perlice, Jadro - čokoladni keks za izradu šalufa i kakti drvenih građevnih elemenata, kod staklara naručim komadiće ogledalaca - 0,5 x 0,5 cm veličine.
Nitko ništa ne zna čime se danima bavim, doli djeca koja svakodnevno gledaju kako posao napreduje i pouzdano znaju da će za rođendan osvanuti torta za gledanje. Dogovaraju sa mnom konačan izgled i prate graditeljske faze.
Dan prije rođendana potrošim sve elemente, pazeći na priču, gabarit, boje, količinu sjaja, jestivost kolača. Gotova torta. Djeca odu leći. Ostanemo nas dvije same. Gotova torta? Je li to ono što sam htjela? Izgleda da jeste, ali nije. Ustvrdim kako joj nešto fali. Velika je, šarena je i budali draga, jestiva je, al' …
Ponoć je. Postavim tortu na sredinu stola. Pobacam u kantu za smeće sve što bi moglo zasmetati u našem odnosu. Obilazim je i na udaljenosti od 30-50 cm markiram je sa svih strana. Prvo prstohvatom, pa potom šakohvatom sipljem mak po torti, kao da sijem, i dorađujem ju do patinastog kolača, dok ne počne ličiti na grafiku - ne Srebrenovu, ne onoga Dizdara što se slikao pred svojom banjalučkom osnovnom školom, već Hamidovu, i na crteže Ize Đuzela u ugljenoj prašini. Obično nema nikoga da bi je vidio onda kada je najbolja za gledanje - trenutak prije odlaganja u zamrzivač.
Vadim je iz njega sutradan izjutra, kako bi se do podneva otkravila ne samo za gledanje nego i za jedenje. Onda pozovem djecu da joj se dive. Vidim li ja isto što i oni?
Obično sam pravila cirkuske šatre, dvorce, kućice iz bajke, Crvenkapice, Snjeguljice, Ivice i Marice, vještice, žonglere…
Najveće umijeće je ne pretjerati.
Za dramsku predstavu Legenda o Ali-paši napravljena programska knjižica. Sastavljač knjižice, može i ovog naslova, Kako od duboke uvrede od plemenita čina ili Kako se ponašati u ambijentu gdje su dominantni Drugi započeo lijepo; na naslovnici Mersad Berber, pa slijede pozdravi iz Sarajeva, pa potom Bosno moja, jado moja, pa …
Režiser, ne drameči jako, opričao kako su mnogi jahali na X-ovom ponosu kao na malom šugavom magarcu. Zato on mrzio svakoga jer je njega svak udarao, zadirkivao, ponižavao. Da mi je steći! Onda stek'o, uzdigao se iznad mržnje i izletio iz priče, pa onda po Meksiku, Gvatemali, Francuskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Zagrebu, Beču ushtio telaliti da Enver prikazuje Bosnu bolje od Ive; Travničanin je majstorski izmislio dušu Bosne, došao do njezinih avlijskih vrata, a on – grob jednog ponosa (Ali Gospod oživljava nepravedno osuđene u noći velikog obračuna!) ušao u Kuću.
U scenografiji birvaktilskog zemana bajke za velike i male Naratori su pospješili prilagođavanje romana vremenu i publici; gdje se trebalo plakati - smijali se, gdje se trebalo smijati se – plakali su. Ono nešto praznoga hoda popunilo se rukoljubima, obrazoljubima i raznijem vrstama selama: na početku susreta, na kraju, a bilo je i onih in the midlle of the skobljavanja. Drama može poslužiti i kao brzi tečaj uljudbe: kako sa ženama, kćerima, djevojkama, kako s bolesnima, suparnicima, siromašnima, kakao s bogatijima, kako s inovjercima, kako s komšijama…
Siplje Sulejman sveosve šećerom k'o samum pijeskom beduinske čadore; zasuo tako da ne vidiš od šećerna praha što je u sehari, nego po slatkom mirisu đula znaš da ćeš rahatlokum jesti.
Jovo o travama brine, ilumli hodže i ujaci, više-manje slabo zboreći, o dušama, jehuđije o novcu i dragom kamenju što srce ne grije, a Ali-paša o Suncu i Almasi – vrućijem stvarima. Pejakovića, koji nije De Niro pa zato ni nema kćer Drinu, nisam prepoznala. Dobro. Ali, Slavena, svog dijaka?! Da se Slaven Ahmom činio? Eto, tako se to dogodi kad djeci tortu danima praviš. Sihir Amelin i Marijelin nastane.
Priređivač izdanje Čolakovićeva romana Legende o Ali-paši iz 1970. nepotrebno italicom označio autorovu skrb o jeziku kao snijet koju treba istrijebiti ili kao dodatnu vrijednost njegovoj (i mojoj) ljubavi prema Bosni, tom gladnom sušičavu raju.
Kažu da srebrene lisice, blizu Sjevernog pola, kad začuju zvuk helikoptera što prevozi hranu, u strahu za potomke, kako bi ih zaštitile - proždiru svoje mlade.
Ćere su moje, po povratku iz grada, na stolu šešir pronašle. Slamnati, širokog oboda, s crnom vrpcom, iz sarajevskog Laboda/Mure, kakogod već.
Sviđa im se. Sada će biti lakše objasniti im kao svi nose nešto na glavi - zdravlja, uspomena, seksipila, mode radi.
Da je sve u politici, Budak do Budaka bi bio. Ali nešto je i u čaroliji đulijaga. Tko hoće cvijet mirisati, mora se i oprašiti.
Post je objavljen 29.05.2006. u 18:30 sati.