Eto ljudi, dobila sam kritiku da mi blog nije nešto i kako dosad nisam puno pisala. Nažalost – pisala sam.. al se eto u virtualnom Svijetu to sve izgubilo.
Već mjesecima provodim besane noći razmišljajući što bi sa sobom? Što je ono što zaista želim? I još uvijek nemam odgovora.
Svakome se desi onaj prijelomni trenutak koji navodi na razmišljanje Čemu?Kako? Zašto? Nekome se taj trenutak dogodi jednom u 2,3 godine; nekome se taj trenutak desi jednom godišnje; nekome svakih 6mjeseci; a nekome kao što sam ja..takvi se trenuci pojavljuju neprestano,iz dana u dan. I tad se iznova pitam što ću sa sobom?
Najgore mi je prisjetit se kako je sve bilo jednostavno kad sam bila dijete. Nešto bi poželjela..nešto odsanjala..i uvijek sam bila sretna. Mislila sam da će se svi moji snovi ostvariti onog dana kad ja postanem „velika“. A ja sam eto, očito, još uvijek „mala“ jer se moji snovi još uvijek nisu ostvarili. Sad bi neko mogao komentirat : u kom to svijetu ova živi? O čem priča?
Kad sam imala 5 i kad bi me netko pitao što želim kad budem velika..govorila sam da želim biti arhitekt. Kad sam imala 10..govorila sam da želim biti arhitekt. Sa svojih 13 sam sudjelovala na lokalnoj televiziji u talk showu s još desetero prijatelja iz razreda. Tema je bila : Što želimo biti kad porastemo? Prijateljica N. odgovorila je da želi biti etnolog jer je zanimaju kulture naroda; sa 18 je upisala Veterinu a sa 23 je diplomirala Engleski i Španjolski u Trstu,nije postala etnolog. Prijateljica Lj. je odgovorila da želi biti arhitekt; sa 18 je upisala Politehniku i ne znam dal je završila. Prijeteljica S. je odgovorila da isto želi biti arhitekt; jedva je maturirala i ko zna gdje je sada. Prijateljica I. odgovorila je da želi biti prodavačica u trgovini; završila je školu za konobara, položila i 4.ti stupanj i nažalost nema posla. Prijatelj J. odgovorio je da želi biti informatičar; sa 18 je upisao FOI i sigurna sam da je uspješan informatičar....Pitate se što sam ja odgovorila? Vjerovatno se ne pitate..Odgovorila sam da želim biti arhitekt; sa 18 sam bezupješno pokušavala upisati Arhitekturu, sa 19 sam napokon uspjela upisati Arhitekturi i odmah sam se iste godine razočarala u studij. Danas imam 24. i još uvijek pokušavam naći sebe u arhitekturi.A vrijeme mi prolazi....
Jel ste i vi imali ikad kakav takav san i pošto poto ga htjeli ostvariti? Ja stvarno, istinski, želim biti arhitekt i stvarati, aktivno sudjelovati u znanosti, al uz svo moje dosadašnje razočarenje iz inata ću završiti taj fax. Al kolko me sad misli nose, vjerovatno se nikad neću baviti arhitekturom, jer sam je toliko puta sanjala da se pretvorila u cijeli moj život. Vrijeme je da otkrijem i druge težnje.
Ove misli posvećujem svom nonnu, koji me učinio ovako hrabrom i sposobnom!
Pridonio je puno svojim otkrićima, al kao skroman čovjek nije se volio isticati. Radio je za sebe ne za druge..i takva ja želim biti!
Sempre nei miei pensieri
Post je objavljen 29.05.2006. u 04:31 sati.