Evo i nastavka priče " Ana piše Gospon Bogu"!!!
Tada nije bilo previše neobično, tako kasno pri takvom vremenu sresti malu djevojčicu samu, jer londonski East End bio je prenapučena četvrt siromašnih i događalo se da roditelji mnogobrojne djece, svoju djecu ne uzimaju tako ozbiljno. Od prvog našeg susreta do posljednjih trenutaka našeg čudnovatog prijateljstva, neobična je bila i ostala jedino Ana. Još neobičnije je bilo ono što bi rekla, što bi zadržala za sebe , što je mislila i što je napisala. Dakle, prije nego što je znala pravo pisati, morao sam to ja činiti za nju.
Poveo sam Anu kući k mojoj majci. Željela je topli kutak i nakon što se umila i oprala ruke primijetio sam kako je lijepo dijete bila. Crvene kose, malenog nosa prekrivenog pjegicama, unatoč promrzlosti i zapuštenosti, izgledala je kao vrlo zadovoljna mala djevojčica. Ali kad sam joj to rekao, odgovorila je: «to je samo izvana» i to je bio prvi od mnogih tipičnih Aninih odgovora, na koje sam se morao priviknuti.
Dosta mi je trebalo da upoznam i razumijem Anu «iznutra». Jedino ju je zanimalo kakvi su ljudi – ali i stvari – iznutra. Jedino je to vrijedilo i odmah bi uočila o čemu se radi. Mada nikad nisam prestao razmišljati o tome, nije mi uspjelo otkriti odakle joj taj interes i je li sama došla do njega. U svakom slučaju, neumorna istraživanja «unutrašnjosti» ispunjala su njen kratki život.
U početku me ljutilo saznati od Ane kako je slika «iznutra lijepa» i kako dragi Bog nije jednostavno stečena spoznaja nego stanoviti «Gospon Bog». Kako s njim možete pričati jednako kao sa susjedom samo što se on više nego itko sastoji «iznutra». Morao sam prihvatiti da Ana više vidi, čuje, osjeća od mene i drugih ljudi koje sam poznavao. Netko od nas bi još mogao shvatiti da Ana Gospon Boga vidi u cvijetu, zvijezdi, stablu,... Teže je bilo shvatiti kako je za Anu on bio i tramvajska karta i zadatak iz matematike, čak i ono crno ispod noktiju. I kako onda od nje zahtijevati da očetka ruke pri pranju.
Što god je Ani bilo važno, moralo je doći na papir. Tek tada bi bilo «sigurno», tek tada bi «postojalo» i ne bi odmah nestalo. Brzo se potrudila naučiti pisati tako da može sama na papir zaustaviti misli koje lete. Naravno, na svoj način, koji za obične smrtnike poput mene nije bio uvijek prevodiv. Nestaško se već potrudio da to ipak naučim.
Kao sva djeca Ana je voljela kad bi joj čitao priče, no još više je voljela pričati ih. Kada bih joj ispričao jednu odmah bi se revanširala ispričavši mi dvije, tri. Kako su moje bile iz knjiga, morale su i njene biti barem iz bilježnice. Tako su nastale Anine prve «bilješke». Iako nisu bile posebno duge, svaka je priča dolazila na posebnu stranicu. Često puta bilo je to tek nekoliko riječi koje su više zvučale kao neka čarobna izreka a ne kao priča.
Nekako je Ana sama osjećala da se njeni literarni radovi često razbucaju jer je rastući brijeg papira uvijek iznova preslagivala, po redu i toku misli koji mi je dugo ostao tajan. Često puta nije znala točno pročitati napisano, ali se unatoč toga trudila da sazna što tu stoji. Vjerojatno je razvila vlastiti sustav po kome je ponovo prepoznavala svoje «bilješke». U svakom slučaju svrstala bi listove koji put po broju redaka, koji put po boji kojom je pisano ili pak po veličini. Najčešće bi poslije toga bila zadovoljna sobom.
Jednog dana postalo mi je jasno u čemu se sastojao Anin posebni dar. Bio je to ne tako neobičan ali čudnovat i rijedak dar: znala je čekati. Čekati na trenutak u kojem je nešto «bilo gotovo, kako za jesti», svejedno radilo se o kolaču ili jednoj od mnogobrojnih zasebnih «bilješki» sastavljenoj priči. Njene misli izlazile bi na vidjelo upravo onako kako su joj dolazile na um. Sačuvala bi ih tada brižno za poslije. Kao hrčak skupljala je zalihe za nadolazeće, a možda ne tako darovita vremena. I tako je čuvala to blago u starim kutijama od cipela kojima se nitko nije smio približiti, čak ni ja, iz straha da se ne izgubi misteriozni red. Do u san mučio ju je strah, jer katkada bi mi ujutro rekla: «noćas su ponovo sve moje riječi odletjele u zrak i spuštajući se, složile su se u sasvim drugi smisao, ali ne više lijep».
«Lijepo» je bila ključna riječ za Anu, pri čemu je njena istančana potreba za lijepim dolazila sasvim sigurno «iznutra». Jer u prvim godinama njenog kratkog života u mračnom londonskom East Endu, sigurno nije susrela mnogo Lijepoga. Ali si je Ana stvarala Lijepo i iz onog Nelijepog i uspijevala iz smeća napraviti zlato. Onako za sebe samu.
Potraga za Lijepim bilo je ono što je spojilo Anu i mene. To je značilo da sam je tražio a ona bi našla. Za mene su do tada brojevi bili Najljepše. Matematika je bila moj hobi i sadržaj života. Trebao sam matematičke zadatke kao svaki drugi čovjek hranu i piće. Moj stari profesor matematike znao je reći: «matematika je posao sa čistom ljepotom».
Očito da je i Ana to tako vidjela i kroz nju sam upoznao dublji smisao i jednog i drugog, i ljepote i matematike. Brojeve nije uzimala tako ozbiljno i nije ih primjenjivala pod svaku cijenu aritmetično. Bili su joj u prvom redu lijepo oblikovani simboli, ali s tim se moglo tako puno toga izraziti. «Tritisućepetstodvadesetiosam puta si mi draži nego svi drugi» objasnila bi mi i to stvarno govori mnogo više i zvuči mnogo ljepše nego jednostavno «draži si mi nego svi drugi». Uostalom moglo se izmisliti nove brojeve, kao na primjer Anin omiljeni, posebno dragi i beskonačno veliki najdraži broj «squilion».
To bi bilo sve za sada!!!!I ovo će se nastaviti!!!
Pusa svim mojim vjernim čitateljicama i čitateljima!!!!
Post je objavljen 28.05.2006. u 11:23 sati.