Nevolja, kažu, provjerava prijatelje.
Doista, nerijetko zajedno s iznenadnim životnim nedaćama na dom našega života pokucaju i prijatelji.
Vijest o zlu koje nam se događa kao da im je pozivnica i ohrabrenje da kažu da su tu, uz nas, da nas ohrabre, pomognu ili da jednostavno budu u našoj blizini.
Bit će, možda, i onih koju na nevolji drugih žele hraniti svoju znatiželjnu zluradost, ali zasigurno je veći broj onih koji stižu s rukama prepunim dobrih namjera.
Miran i tih život nas pomalo udalji jedne od drugih. Svatko, zabavljen svojom brigom, ostaje zatvoren u svoj mali život. I tako mirni dani pogoduju rastu korova na putu između nas i drugih.
Dani bez iznenadnih potresa nam, osim toga, ostavljaju dovoljno prostora za male pakosti, otkrivanje tuđih sitnih zloća i smišljanje prikladnih životnih protustrategija. Ljubomora, zavist i neumjerena pohlepa postaju svakodnevno obilježje vremena u kojem bismo mogli neopterećeno i strpljivo graditi dom bolje budućnosti.
Treba li doći netko stran i zao, napasti naš mir i sigurnost, te staviti upitnik na našu povijest i postojanje pa da se opet složimo i ujedinimo?
Je li doista iznenadna bliskost i solidarnost blagoslov koji sa sobom donose samo nevolje rata?
Ili nas mora zadesiti nesreća da upoznamo prave prijatelje?
Možda mirni dani nisu dovoljno izazovni za dobrotu, pa se tek u progonu i strahu osjećamo pozvani na ruševinama bivše sigurnosti tražiti novo kamenje za novu zgradu boljih dana?
Ili najviše cijenimo ono što smo izgubili…
Post je objavljen 28.05.2006. u 00:49 sati.