SLOBODA
Petru Kočiću
Ona će doći! Iz smrti, iz groba,
Iz muka naših vaskrsnuće nebu,
Da zbriše suze ostavljenog roba,
Što ranjen živi o krvavom hljebu...
Ona će doći! Ja vidim: kroz tamu
Probija svjetlost božanskoga lika,
Tirani gnusni dave se u sramu -
Dok lanci pršte silnih mučenika.
Ona će doći, svijetla i čista
K'o suza majke, kao ljubav Hrista,
Da sužnje vodi iz tamničkih vrata.
Ah, moja duša već je ćuti blizu -
Ja vidim njenu božanstvenu rizu
I čujem ropac krvavih Pilata...
Opet malo pojašnjenje prošlog posta.
I sam pripadam onima kojima je poplavilo više puta, i definitivno nisam protiv retencije. Ne samo zato što meni poplavljuje, pa me sitni interesi nagone na to, nego i zato što sam za dobrobit svih nas i našeg grada. I to koliko je meni poplavilo je definitivno nemjerljivo s ljudima oko benzinske kojima su kuće bile do krova pod vodom, i s ljudima prema Vučićima kojima svaka veća kiša tjera strah u kosti. Ako je samo radi mene, ja ću otprjeti poplave i snaći se nekako i bez pomoći grada i države. Ali gradu i svima skupa retencija treba.
Nisam protiv toga, samo sam htio ukazati na to koliki novci su u gradu otišli utaman ili kako bi alkari (kojima je grad slao neko sijeno za konje, bolje bi bilo da im je par naših konjusina poslano bilo, ali da se ne vrate) rekli, U NIŠTA. Retencija nam treba i trebala nam je puno više i od stadiona, i od glolubice, i od tržnice, i od NK Ogulina. Trebao nam je i stadion, i tržnica, i NK Ogulin, ali ne po cijeni koju smo platili (tj. koju su platili našim novcem).
Da se malo, kako bi se reklo kod nas, nadoštukam na komentare, s kojima se slažem, i koji su opet jako duboko prodrli u svu surovost i sirovost naše stvarnosti.
Svi koji ste išli u COUO Vladimir Bakarić, i prije toga u Jure Kaurić ili Rade Janjanin, svejedno (osim što je Rade Janjanin bila malo novija i imala je ljepšu i veću dvoranu), sigurno se sjećate profesor(ic)a koji su se ismijavali s đacima koji idu na vjeronauk, koji su govorili sa sprdnjom o tome (i tada i danas se držim načela živi i pusti druge da žive, nije me smetalo ni tada niti me smeta danas, neka svatko vjeruje ili ne vjeruje, samo neka mene ostavi na miru i ne uvjerava me u jedinu istinu koja je eto baš njemu otkrivena obično u ranim 90-im), koji su se kleli samo u Partiju, koji su zadavali seminare na temu zla koje crkva čini (taj opijum za narod), koji su nastojali svima usaditi spoznaju kako je vjera loša i kako su samo samoupravni socijalizam i miroljubiva aktivna koegzistencija dobri, a kako je kapitalizam truo i osuđen na propast, koji su netremice izgovarali "eksproprijacija eksproprijatora", da bi mrtvi-hladni poslije u crkvi i na Radio Ogulinu čitali poslanice i ponašali se kao da se ništa nije dogodilo. Ne samo da su okrenuli ploču, no i mi moramo te melodije slušati.
Sigurno se sjećati i onih koji su bili predsjednici partijskih organizacija u školama (nisam bio član Partije, i ne mislim da je to nešto veliko, ali nisam htio biti, a i išao sam u srednju školu u doba kada nije bio problem odbiti članstvo, iako ga većina nije odbijala, no to je irelevantno), a poslije se okrenuše i sa istom strašću s kojom su pljuvali po Crkvi počeše pljuvati po Partiji. I mora se priznati, za to dobiše dobre sinekure, postaše silno cijenjeni članovi društva, i jednu potcijenjenu profesiju bar za osobne potrebe dobro unovčiše.
Eto, i onda sam znao kako crkve izgledaju iznutra kao što znam i danas (samo su danas bolje uređene i popravljene), i onda sam se prema popovima i crkvi odnosio jednako kao i danas, i onda sam jednako poštovao sve ljude, i onda nisam pravio razliku osim na dobre i loše ljude (samo se pokazalo da je ovih drugih ipak na kraju balade ispalo više ), i onda sam slavio neke svetkovine koje slavim i danas, pa mislim da imam pravo reći da sam bio konzistentan. Ne mislim da je to nešto posebno, većina ljudi je bila takva. Ali su najglasniji oni drugi.
Jedan moj dobar prijatelj je uvijek tako, kada bi se društvo našlo i počele raspredati raznorazne priče i preuveličavanja o svemu i svačemu, već pred kraj, znao reći:
"Dosta smo se lagali, ajmo sad lijepo kući".
Nije problem u njima, nije problem u tome da netko pogriješi i prizna pogrešku (da se razumijemo, po meni socijalizam nije bio pogreška, bez obzira na sve manjkavosti od kojih je najveća da je odgojio toliko zmija u njedrima), već je problem što se ponaša kao da sve ono prije nekog doba i prije nekog datuma nije ni postojalo. I kao da je oduvijek bilo ovako, i kao da su oni svi oduvijek bili ovakvi.
Općenito, stojim kod toga da je to vjera intimna stvar svakog pojedinca, i instrumentalizacija koja se kod nas događa ne samo da nije dobra, već je i protivna načelima same Crkve i Boga. Kao i nametanje vjere, još žešće od nametanja bezbožništva (stara je izreka "Kog se u crkvu tjera, taj se Bogu ne moli").
Svatko u životu bira svoj put, bira prijatelje, bira ženu ili muža, djevojku, mladića, bira posao, školu. Ne bira rodbinu i roditelje, ne bira naciju, i ne bira vjeru (osim kod nekih sekti koje ne dopuštaju kršenje djece prije 18-te godine života, jer tvrde da tek tada postaju svjesni života i mogu sami odabrati svoj put i svoj istinu). Osim kod nas, gdje se i to biralo i mijenjalo.
I to je u redu, ako se netko ne osjeća ugodno i ima problema, neka promjeni i vjeru i naciju (žalosno je da postoje potrebe za tim, ali ljudski je, ako to tako žele, neka im bude).
Ali neka onda pusti druge da žive, neka se ne razmeće sa svojom nacijom, i neka prestane mrziti one kojima je do jučer pripadao. Stara je izreka "Gori poturica od Turčina". .
Lako ćete ih prepoznati, ako baš imate volje, to su oni čiji se mržnja, bijes i jal ističu iz gomile (neki su promijenili i prezime, pa ih po tome ne mogu prepoznati, ali po bijesu mogu). A obzirom da se većina nijih nije makla od rodnog praga, nije ih ni potrebno prepoznavati, znate ih cijelo vrijeme. Možda oni više ne prepoznaju vas, ali vjerujte, time ste samo na dobitku.
Na žalost, ni crkva nije prepoznala povijesni trenutak i nije bila dorasla situaciji pred njoj postavljenoj (niti jedna crkva na našim prostorima), i odmah se slizala s vlastodršcima, htijući i sama ugrabiti dio kolača koji se krenuo lomiti. Zaboravili su svoje poslanje, zaboravili su zašto su tu, zaboravili su neka osnovna pravila koja se nalaze na početku svake vjerske knjige, i krenuli su u kolo s političarima. A tko s vragom tikve sadi...
Možda je tema malo tmurna za ovu subotu koja je nakon ružnog jutra i dopodnevne sparine i omare se ipak rrpetvorila u vrlo lijep dan.
Pa za kraj, još jedno razmišljanje, malo općenitije, da se ne pitate otkud naslov posta koji nema veze s tekstom koji trkeljam.
Svi traže smisao života, postojanje ili nepostojanje Boga , esenciju života, bitak, zašto i kako se sve oko nas odvija, postavke morala, zapovjedi po kojima se živi ili ne živi, ego, superego, eros, tanatos, pravdu i krivdu, općenito se pokušava dokučiti način funkcioniranja današnjeg svijeta, a meni se čini da se sve to može svesti pod jedno zlatno pravilo:
TKO IMA ZLATO, TAJ ODREĐUJE PRAVILA.
Na današnji dan 1868. rođen je Aleksa Šantić.
IMADE VAS MNOGO...
Imade vas mnogo - ta ko bi vas mogô
Izbrojati,
Svijeh znati?!
Imade vas mnogo bogatih gospara,
Sa srebrom i zlatom, milionim' para.
Dvori vam se velji u visinu dižu,
Ali nikad, znajte, do neba ne stižu, -
U nebu je vječnost, u njima je nije,
Vrijeme će da ih sve s prašinom skrije.
Imade vas mnogo sivih sokolova!
Riječi su vam jače od burnih valova,
Al' sokoli nikad ne puze, ne gmile
Ni onda kad na njih jurnu groma sile,
A vi znate, znate, oj "sokoli s riječi",
Puziti kô crvi, sred prašine leći,
Ostaviti braću nek ih dušman tare,
Samo da stečete "obećane dare"...
Imade vas mnogo sa blagijem likom,
E bi rekli: o zlu ne mislite nikom,
E bi rekli: da ste s neba anđô pravi,
Što istinu ljubi, koji boga slavi,
Al' u duši vašoj ništa drugo nije
Do crnog demona, - tu se zlobno krije.
Imade vas mnogo... Kakvijeh vas nema?!
Ali vas je malo
Kojima je stalo
Do naroda svoga
Tužna, paćenoga.
Malo vas je, malo sa poštenja da se,
Sa vrlina vaših imena vam glase;
Malo vas je, malo na braniku prava,
Malo vas je glava, -
Malo vas je, malo sa srcem u grudi,
Malo vas je - ljudi!
Post je objavljen 27.05.2006. u 23:12 sati.