Opet isto... priča ponovno ide ispočetka... danas se osječam tako jadno. Iskreno neznam kaj mi je. Subota je, možda zbog toga. Danas bolje rečeno nisma ni bila među ljudima. Nisam ni izlazila iz moje male sobice. Svaki normalan čovijek subotom izlazi van. A ja se povučem u svoj mali kutak gdje mogu mirno jastučnicom brisati te kristalne suze koje klize niz moje porculansko lice. Tako su sitne i brozirne da se ni ne primječuju. Nevjerojatno je kako dugo čovijek može plakati. Kad tako razmišlajm o tim sretnim danima sjetila sam se i svih ljudi koje sam nekada voljela. Sam sebi sam se smijala kako sam kad-kad glupa bila. Uvijek, ali uvijek sam se zaljubljivala u idijote i budale koji nsiu mogli uzvratiti moju ljubav, koji nisu marili za moje osjećaje. Mnogi ljudi kojie me poznaju savjetuju mi da se uključim u život da je on pre dragocjen da ga se uzalud troši, ali ja jednostavno nemam snage za to. Nemam snage za ponovan poraz jer on bi me dotukao do samoga dan. Mislim da nebi mogla preživjeti to da me još samo netko jednom povrijedi ili da me već na samom početku odbaci kao samo jendu prljanu i staru krpu koja ništa ne vrijedi... Stvarni nebi mogla podnesti još jedan takav poraz... Mislim da moje malo i krhko srce nebi moglo podnjeti takov poraz... ne, ne bi mogla...
Ne zaboravi
da zabravljeni nikada ne
zaboravljaju
one koji su ih
zaboravili....
Post je objavljen 27.05.2006. u 22:05 sati.