Marketing
Vuk i čekić
Ovu sam priču nedavno sanjala...Dakako,malo sam ju uredila...hm...ja stvarno sanjam nebuloze...
Uvod
ili
(ŠUMSKO OKO)
Provukoše se kroz pukotine između vremena,blijedi kao negdašnja mora kojima su možda plovili.Njihovi urlici pružali su ruke ka svojim šumama,brdima,nevidljivo i prozračno grlili su svoje fjordove,onako kako već može grliti onaj tko više ne postoji.Odavno je njihova vječnost okopnila…Valhalla gdje su slavili, survala se u nepovrat zajedno sa svojim poglavarima i odjezdila onamo kamo odlaze umrli svjetovi da bi ustupili mjesto novorođenima.A što bje sa izgubljenim dušama?Jesu li i one nestale?Ne.Duše su vječne,iako svjetovi nisu.Oni još uvijek koračaju onim istim poljima,oči su svoje polegli u ta mrzla jezera,opleli svoje vlasi o krošnje.
Zauvijek će ondje ostati,slijepi na sve promjene dragog im kraja,vidjevši samo odraz onoga što je nekoć bilo,nesvjesni da su mnoga njihova polja danas nešto drugo.Za hladnih zima medvjedi još uvijek njuše njihov trag,a vuci usplahireno zavijaju i reže na njihove sjene.I oni se sjećaju dana kada su ispreplitali svoje duhove s njihovima,sjedinjavali i prišivali svoje krzno na njihovu kožu.Oni su se kretali u kolonama,ledeći krv u žilama životinjskome svijetu,budeći trnce straha u deblima i korijenju drveća.Ljudsko ih oko nije moglo vidjeti.
Ipak,nije uvijek bilo tako.Postojala je djevojčica koja je lutala dubokom divljinom i ne znajući,mogla je otvoriti Šumsko oko.Šume bijahu dugovječne i pohranjivahu povijest u svoju srž gdje je sve što se zbilo bilo vječno,drevne su se slike vječito vrtjele iznova.Ljudi toga obično nisu bili svjesni jer odavno izgubiše svaki doticaj s vilin-rodom koji je vladao šumama,ali bilo je slučajeva da je šuma otvorila svoje Oko da bi nekome pokazala pohranjene prizore.Tako se jednom Oko otvorilo širom na dodir djevojčine pjesme i ona je vidjela pred sobom poglavara umrlih ratnika kako korača tom istom šumom,ogrnut krznom i raspuštene plave kose.Jedno mu je oko bilo prekriveno crnom kožom,a drugo je bilo oštro i svijetlo,prodorno kao u sokola.U zjenama mu se prelijevaše nijanse svih onih mora kojima je plovio,od sivog sjevera do zelenkastog juga i ona je na tren pomislila da je,ogledavši se u šumskom ogledalu,vidjela odraz svoje vlastite duše.A Ragnar se prisjećao dana kada je još bio živ,kada mu se kao dječaku otvorilo to isto oko i vidio je djecu leda iz onih doba kada je Ymir još skitao sjevernjačkim pustarama.
„Tko si?“-upitala je glasom zmaja prikrivenog u ljudskom tijelu.
„Ja sam Ragnar Vildfang,poglavar einherjer ratnika koji stolovaše u Valhalli sve do smaka.Sada lutam svojom nekadašnjom domovinom i nema više slave za mene.
Tko si ti?“
„Ja sam od krvi tvojih pjesnika davnine i nosim znak vuka,znak koji kazuje da vilin-rod još nije izgubio moć,da šume još nisu nijeme!“
„Čudno zboriš za tako mlado stvorenje.Ali,vjerujem ti da si vučje mladunče,iako izgledaš kao čovjek.Dođi k meni,dijete,jer živiš,a ja već stoljećima dotičem samo sjene,njihovo me sivilo čini usamljenim.“
„Ne.Svjetovi se ne smiju miješati.To što te vidim već je dovoljna milost od bogova za tebe.A možda i za mene jer ljudi ne traže moje društvo niti će ga ikada tražiti.Samo odvraćaju pogled od mene.Možda si ti ipak odraz moje duše koja se pogledala u šumsko ogledalo jer jedino si biće koje me je pozvalo u svoju blizinu.“
„Vučje dijete,bio sam i ja poput tebe.Poznavao sam oštrice samotnih lutanja.Nemam mira ni sada,jer nema zagrobnog života za mene,i on je završio.“
„Zar i zagrobni život ima kraj?“
„Jest.Onda kada bogovi umiru.A svi kad-tad umru.Tako će i ovaj.“
U tom je trenu djevojčica zakoračila prema njemu i ušla u sjene drevnoga svijeta.
„Ne,Ragnare.Bogovi možda umiru,i svjetovi,ali njihove sjene ostaju nastanjene dušama.Ti si još uvijek u svojem zagrobnom svijetu.Pogledaj oko sebe!“
Doista,šume su disale smjerno protežući se daleko,a zmajeve lađe su plovile sivom obalom.Nebo je bilo sumorno,a brda su zloćudno kružila oko njih.Bila je to sjena svijeta davnine u kojemu je sve ostalo zauvijek isto.
„Zaista,tako je!Ja sam često zavirivao u Šumsko oko.Gledajući u tuđe stvarnosti i tuđe istine zaboravih na svoju.Nisi mi rekla ime,ti koja sve znaš.“
„Zovem se Alis.“
„Zašto si došla za mnom,Alis?“
„Da sam ostala i ja bih umrla,ali pod okriljem drugog boga i svijeta.Nikada ne bih nogom kročila ovamo,a ja samo ovdje želim biti.“
Alis se probudila u ranu zoru.Sunce još nije bilo provirilo kroz prozore.Bilo je prohladno i ona se dublje uvukla pod pokrivač.Kakav neobičan,sretan san!Sanjala je svoju smrt i požalila što se ikada probudila.Ipak,bila je budna i morala je krenuti dalje.Tako je išao put njenog života,težak,hladan i divlji,sve dalje i dalje,uvlačeći se u lutanja,grijući prste u ledene zore sve dok jednoga dana zaista nije došla smrt.Grob joj je sagrađen usred šume i stoljećima nakon mnogi su se putnici kleli da su vidjeli drevnog,divljeg ratnika kako prolazi onuda.
* * *
Bilo je to u nekom od ljeta ovoga stoljeća,kada sakupih svoje stvari u ruksak i pođoh negdje,prema sjeveru,u potrazi za nitima priča koje su mi se već vjekovima migoljile pod prstima.Putovah dugo na brodicama od svoje postelje,kroz morske poljane i zelenilo.Izgled mi bje divlji,a ljudi me se bojaše,kao što to obično biva s nama od roda negdašnjih pjesnika. Stigoh tako do jednoga grada koji bijaše lijepa prijestolnica.Duh stare Europe možda nije bio vidljiv,ali svaki je nalet vjetra svjedočio o njemu.Podignuh ruku za pozdrav u onome smjeru u kojem je puhao.Sred prostranih ulica susretoh pogled sredovječne crvenokose žene.Gledala me kao da me prepoznaje,kao da je moj obris već nekoć prije srela,ali nikako se nije mogla dosjetiti gdje je to bilo.Kada joj uzvratih pogledom,obrati mi se i tako smo,dvije potpune strankinje,započele razgovor.Nije trebalo dugo da obje otkrijemo kako dijelimo istu strast prema mitovima i narodnim pričama.Reče mi da se zove Svanhild,a ja joj rekoh da se zovem Alis.Rukom pod ruku,stale smo obilaziti grad,možda bi bilo preciznije reći ;besciljno lutati njime.Na tren su se njezine zelene oči zagledale u Thorov čekić oko moga vrata.U zjenama joj je neprimjetno zatitrao strah.
„Postoji priča o jednom takvom čekiću,zapravo,vrlo sličnom kao taj tvoj…Kažu da se danas nalazi u jednom od gradskih muzeja.“-progovorila je.
„Recite mi,kakva priča?“-upitah smirujućim glasom,položivši svoj dlan na njezin u znak ohrabrenja.
„Kažu da je pripadao nekom drevnom starješini-ratniku koji bijaše toliko zao da ga je sav narod mrzio.Sve svoje neprijatelje je ubijao i tjelesa im bacao u močvaru kraj svojeg posjeda.Zvali su ga Gospodarem od Trupala.Volio je šetati kraj močvara i uživati u svojim žrtvama.“
„Morbidan čovjek.-primijetih.Što se s njime dogodilo?“
„Imao je Thorov čekić oko vrata od kojeg se nije odvajao i kažu da je nakon njegove smrti njegov nastrani duh ostao u tom čekiću.Stoljećima je predmet mijenjao vlasnike i svi bi bili opsjednuti duhom tog vlastelina i ubijali ljude bacajući ih kasnije u močvare.“
„Strašno!“
„Jest.Prošlog stoljeća se zloglasni artefakt vratio ovamo,u grad.Kupile su ga dvije djevojke,veoma mlade,a njihovi momci su također došli u doticaj s njim.Uskoro je družba četvero mladih ljudi počela ubijati.Nisu birali žrtve,tkogod bi im se našao na putu,stradao bi.Živjeli su baš u ovom kvartu.“
Obratih pažnju na mjesto u kojem smo se upravo nalazili.
Bio je to starinski kvart,tipične austrijske građe 19.stoljeća,siv,ali veoma otmjen i lijep.Žena me je pustila da malo razgledam oko sebe,primijetivši da je moj pogled odlutao i tek kada sam je ponovno upitno pogledala,nastavila je svoju priču.
„No,ovoga puta,haranju zlog duha došao je kraj.Svi mrtvaci okolnih močvara dospjeli su kanalizacijom pred ovu kuću.Otkrila ih je jedna stara žena,susjeda mladih parova.Otad im se izgubio svaki trag,a i čekiću.Bit će da su se mrtvi konačno dočekali pravde i napili se krvi svoga krvnika.“
„Vrlo zanimljiva priča.“
Nastavile smo dalje šetati.Vrijeme je bilo toplo,proljetno i ugodno.Uskoro smo dospjele pred veličajnu žućkastu zgradu.
„Ovo je Nacionalna knjižnica“-rekla je žena.
„Što me dovodi do još jedne legende.Kažu da se u arhivama krije ukleta knjiga.Negdje u 13.stoljeću,kralj neke zemlje uništio je posljednji poganski hram u svojoj zemlji i ukrao knjigu s pričama o bogovima.Bogovi se tad naljutiše i prokleše knjigu tako da bi svakom čitatelju knjiga isisala dušu i ispisala svoje stranice njegovom životnom pričom.To se,naravno,prvo desilo kralju,a kasnije ,mnogim drugim ljudima.“
„Zaista zanimljive stvari znate,gospođo.“-rekoh joj.Nasmiješila se.
Kako je dan već duboko zašao u poslijepodne,umorne od lutanja,sjele smo u kafić na pivo.Kasnije,prikvečer,došetale smo do nekog lovačkog doma,gdje je došlo vrijeme za ženinu posljednju priču.Slučajno je vidjela prepariranu vučju kožu,što joj je osvježilo pamćenje.
„Eh,da.“-započela je.“Prema predaji,u ovome se gradu krije čarobna vučja koža.U pretkršćanska vremena pripadala je nekoj sjevernjačkoj šamanki koja se mogla pretvarati u vuka.Bila je putujuća pjesnikinja…Jedne je surove zimske noći,kakve već znaju biti u ovim krajevima,potražila prenoćište na nekom imanju koje se našlo usred beskrajnih ogoljelih šuma.A unutra bijaše gozba,gomila pijanih muškaraca i žena.Poglavar bijaše ponosit ratnik riđe duge grive i ona ga zamoli za prenoćište.Neobično je stvorenje osmotrio pomalo podrugljivo,ali je pristao.No,taj je poglavar bio i sam od čudnog soja,i tko zna zašto,nakon što je poslušao neke njene priče koje je pričala veselim dvorjanima,poželi je zadržati na svom posjedu.Kada je zaspala,prekopao joj je naprtnjaču u potrazi za oružjem.Jedino što je ondje pronašao bila je vučja koža.Znao je on dovoljno o šamanima i bićima divljine,te je shvatio značenje kože.Također je znao da će ona morati ostati ukoliko on zaplijeni njenu kožu.Tako i bi.Ne bi se moglo reći da je djevojci nešto nedostajalo,ali ipak je bila rob i čeznula za povratkom u šume i u svoje životinjsko krzno,stoga je mrzila svog nametnutog gospodara i nakon njegove smrti zaklela se da će proganjati njegov duh dok se ponovno ne rodi i da će ga ubijati sve dok ne utaži žeđ za osvetom i ne iskupi sve svoje godine u mrskom ropstvu.Kažu da ga je posljednji put srela nedavno,u nekom rock klubu.Pogledom je raznijela sva pojačala na bini,ali ne znam je li ga ubila.“
Bila je to posljednja priča koju je žena znala o ukletim artefaktima koji su se još negdje krili u ovom gradu,i ja sam posljednju nit izvukla iz njenog uma.Kada sam joj pružila ruku za rastanak,sve je zaboravila,a ja sam se još jednom uputila ka autocesti,nastavljajući svoj put ka drugim gradovima,još sjevernije,ka predmetima koji su moju dušu još više i snažnije vukli.Otvorila sam ruksak.U njemu bijaše knjiga,Thorov čekić oko mojega vrata,ali i još nešto.Glava drevnog starješine gledala me s dna moje torbe.Rukom sam joj prošla kroz kosu.
„Hajde, stari prijatelju,još je dug put pred nama!“-rekla sam mu,a negdje iz daljine,nečujnim,podlim zvukom izdaje i prolivene krvi drevnih vremena koja je vapila iz zemlje i tekla venama šuma,nošenim vjetrom i bolnim,oštrim injem, dozivala me je moja koža.
Post je objavljen 27.05.2006. u 20:21 sati.