Marketing
Nostalgija
E ljudovi moji ja ne znati šta da vam kažem. Tak sam nekak cudna sama sebi i sve mi je cudno do bola i ne znam kaj da radim i tak je to sve skupa nekak cudno. Ne mogu vjerovati da je sve gotovo da nikad više necu doci u školu, sjesti u klupu dobro se nasmijati Krivom i Kosom, trpiti iste profe, gledati iste debile u razredu (cast iznimkama), gledati iste ljude u školi koji ti lagano pocnu vec i ici na živce ali kad sad malo bolje pogledam falit ce mi onaj smijeh, bezbrižnost a najviše od svega falit ce mi markanje na kavu u Carlos! Ja ne znam kako cu bez njega! Tak sam se naviknula da kad mi se neda gledat profe jednostavno dignem sidro i adio sve! A kaj da sad radim? Ako upišem faks tamo takva sranja ne mogu raditi. Ako idem negdje raditi još cu dobiti otkaz! A ni ne sjecam se kaj sam markala zadnje.
Kak je to sve skupa cudno. Cijeli zadnji tjedan ja i cimerica se od svega opraštamo i mislimo si kako to više nikad necemo vidit, kako to nikad više necemo jesti, raditi... A ja zapravo cijelo to vrijeme nisam imala osjecaj da je to stvarno to... da smo stvarno gotovi...ja to odbijam povjerovati!
A sad ovak sjedim doma i besposlicarim pišem ovaj post i došlo mi je da sam stvarno gotova! Ja sam maturantica. Cijelu godinu mi to zapravo nije bilo jasno ili nisam htjela vjerovati da ce od sada na dalje sve biti drugacije. Manje izlazaka, manje druženja s ljudima, manje kava i svakako bez markanja a puno više posla, više obaveza... Ja sam još samo dijete koje ne želi odrasti... Koje ja gluposti pišem...
Nadam se da je istina da su studentski tulumi najbolji...
Jedva cekam da provjerim.
Post je objavljen 27.05.2006. u 19:29 sati.