Ja nemam pojma šta ću bit kad odrastem. Studiram dva jezika, od kojih se nikako ne mogu odlučit koji mi je draži, a sad po novom, izgleda da ću po sistemu 3+2 samo tri godine moć bit dvopredmetna, a onda se moram odlučit samo za jedno od to dvoje. E sad dolazi do zajeba: ako se odlučim za hrvatski, u tome ću moć "jebat majku svima", jer mi stvarno dobro ide (ako govorimo samo o jeziku, ne i o književnosti), al mi to ipak nije dovoljno kul, a budući da volim sve što vole mladi, najvažnjie od svega mi je bit kul. E, a ako se odlučim za portugalski, onda ću se morat puno više najebat dok to završim, jer mi je ipak teži od materinjeg jezika, al ću bit kul i neću baš lako nać posao. I šta sad? S tri godine faksa bilo čega sam po zanimanju bakalar, a ja bi više volila bit morski pas... Muči me to.
Općenito me muči nedostatak područja u mom životu di bi mogla dokazat koliko sam ja zapravo kul. A jesam. Nekad odem na blog odpičarki pa se zgražam kako su one to grozno napravile, a kako je moj (tj. naš) blog zapravo puno više kul, baš zato šta se ne furamo na kulerstvo.
Tako dolazimo do jednog jako bitnog pitanja, koje je slično igrici kokoš-ili-jaje: je li netko/nešto kul zato jer se trudi ne bit, ili se netko/nešto trudi ne bit kul zato da bi postao, pa se tu stvara jedno nerazmrsivo klupko uzroka i posljedice, gdje uzrok i posljedica jebu jedno drugo u zdrav mozak i onda to opet nije dovoljno kul, pa se ja osjećam loše jer sam tila pokazat svoju kreativnost i kulerstvo, a nije mi uspilo...
Ne znam zašto je to tako, tj. zašto me puno ljudi doživljava kao nekog ko bi tio bit kul. Ja ne bi TILA bit kul, nego JESAM kul pa bi tila da se to usput i vidi. Ali ovaj grad nudi premalo sadržaja (u, kako sam se zajebala, na trenutak sam se našla u Siveriću... Fizička sličnost sa Zagrebom je nevjerojatna, pa ćete me skužit...)...
E.
I šta ja sad zapravo oću reć: ja zapravo oću reć da kao pravi student upravo pišem pizdarije po blogu, umisto da učim, a bilo bi mi pametno učit, i da glumim kako se zamaram ko šta misli o meni, a u biti me zaboli, što je naravno i jasno: ja sam s filozofskog-ljudi se opterećuju nama, a ne mi njima. A zašto? Jer smo mi lipi!
I to je poanta cile priče: Lydia je opet najlipša.
Znam da idem na kurac, ali teško je ful biti kul...
--lydia, a imperatriz de beleza
Post je objavljen 27.05.2006. u 16:26 sati.