Došao je i taj dan. Gotovo je bolovanje. Sutra počinjem radit. Da, da i to baš u nedjelju. A tako mi se neda. Postala sam totalna lijenčina u ova dva mjeseca. I prije sam bila lijenčina, a tek sad. Nemrem vjerovat da su prošla puna dva mjeseca. Na bolovanju sam od 27. 03. i zaključeno je sa 27. 05. ! A ko' da su mi prije tjedan dana rekli da sam pokupila mono. Kad mi je treba tj. doktorica rekla da ću minimalno tri tjedna bit doma ja sam poludila. Nakon deset dana sam se već htjela vratit na posao. A sad, stvarno mi se ne vraća tamo. Lijepo je biti doma, ništa ne raditi a novčići dolaze na račun.
Jučer sam cijeli dan zujala po gradu. Sjedila sam sa Mimi u Europi na kavici i slučajno dignem glavu gore i vidim da igra Da Vincijev kod. I kažem kako bi to baš išla gledat samo da se dogovorimo jedan dan i da odemo. I odmah nakon, " pa zakaj da čekamo sljedeći tjedan ajmo odmah " . Uz malo nagovaranja je pristala jel si je utuvila u glavu da bi ona prije filma pročitala knjigu. Meni je film dobar. Možda su ga malo previše razvikali, ali je dobar. Možda vam se neke stvari neće svidjeti ako ste vjernik, ali mene kao ateistu ništa pd toga nije diralo. Ako ništa drugo barem će vas na razmišljanje potaknut. Jel ipak je sve moguće.
A vi koji ste bili u kinu Europa ziher znate da one stolice i nisu najudobnije. Imale smo jebena mjesta ali ono je horor. Već nakon prvih deset minuta filma nisam znala kam bi sa nogama. Sa ovih prokletih 1. 85 najradije bi ih bila za vrat stavila. Na kraju sam i ležala u onoj stolici, sjedila na nogama, pa su njene bile preko mojih. Grozno. Jel film ipak traje dva i pol sata. Pa se vi smjestite udobno. A to kino mi je baš lijepo. I jako drago. Najdraže u Zagrebu. Prije sam se znala uhvatit kako zujim po onim zidovima i sve to gledam i proučavan a na film bi zaboravila. Samo da te foteljice srede. Ali ništa od toga kad će ga najvjerojatnije zatvorit u desetom mjesecu. Čini se da ih je Cine Star sve uništio. Šteta!
E da, u srijedu mi je bio rođendan, napisala sam poveći post ali sam ga jednostavno, slučajno obrisala i nisam imal živaca ga ponovno pisat. Bilo je lijepo, dobila sam lijepe poklone, hvala svima, jako mi se sviđaju, svi do jednoga. Eh, šta godine idu. Već mi je 21. Ali neka, nisam ni ozbiljnija, a kamoli pametnija.
Idem sad na kavicu sa dragim, do klade po ključeve za sutra, malo zujat. A vi mi držite fige da mi sutrašnji dan dobro prođe. I ako slučajno zalutate u moju kladu, vidite jednu izgubljunu i relativno usporenu curu za onim ultralošim kompom nemojte bit zločesti i strpite se. Dajte mi koji dan da se vratim na svoje. Ipak je puno dva mjeseca. Eh, šta nije uletila u sedmom i osmom mjesecu.
pusa
Post je objavljen 27.05.2006. u 16:26 sati.