Marketing
Priča o Behlulu
Svakom čovjeku u životu iskrsne po neka nevolja i poteškoća koje se onda, na bilo koji način, želi riješiti. Neko, za rješenje svojih problema, traži pomoć kod poznanika i prijatelja; neko brže bolje ode do kakve moćne i uticajne osobe, pa tako uz njeno posredovanje riješava svoj problem; dok, čovjek od Boga, drugog utočišta osim u Njega nema, i kada se nađe u teškim prilikama u svom životu, pribjegava samo Njemu i samo od Njega traži rješenje svog problema.
Behlul je bio jedan od takvih. I iako je bio sasvim zdrav i normalan, pa ipak, pravio se lud. Kažu da je bio u rodu s Harunom Rešidom, abasidskim halifom, pa je, da bi se sačuvao od dvorskog luksuza i izbjegao druženje sa Harunovim dvorjanima te učestvovanje u njihovim poslovima protivnim vjeri, odlučio da se pravi lud, iako je od svakog normalnog bio normalniji i kod Boga i ljudi od Boga bio blizak i hvale vrijedan.
Jednog dana, dok je ovaj dobroćudni Behlul prolazio kroz jedan od bagdadskih sokaka, ulična dječurlija ga je - smatrajući ga ludim – počela ismijavati i gađati kamenjem sa svih strana. Jadni Behlul je trčkarao sad tamo sad ovamo, ne bi li izbjegao kamenju; moljakao ih da prestanu i da ga ostave na miru. Ali raspuštena i nekulturna ulična dječurlija nisu htjela ni da ga čuju. I dok su ga tako gađali, Behlul se najedamput sageo i sa zemlje podigao jedan mali kamenčić, i onda ih zamolio:
”Djeco! Hajte da me gađate ovolikim kamenicama! Jer, ako me budete gađali velikim kamenjem, može se desiti da me ozlijedite u nogu pa da mi poteče krv i onda ja sa tako krvavom nogom neću moći da obavljam svoje dnevne molitve. Ja se kamenja ne bojim, ja se bojim da ne bi morao sjedeći da klanjam ili da propustim neku od svojih molitvi!”
nastavi dalje da bi procitao/la sve 
Post je objavljen 27.05.2006. u 09:53 sati.