... sumorne kule mojih snova srusene su naletom lazne nade...
... ne vjerujuci koliko puta me dizes iz ugaslog pepela...
... darujuci mi nebeska krila noseci me u visine srece...
... i sada se pitam da li sve ovo smisla...
... da li ovaj zivot ima smisla...
... moje je srce davno krenulo putevima tvojim zeleci se pripojiti tvojemu...
... ali ostalo je ranjeno i slomljeno...
... vratilo mi se nazad...
... i postajem slabo i ranjeno bice zeljno kap ljubavi...
... kap iskrene ljubavi...
... kap tvoje ljubavi...
... poput zednoga covjeka za kapom vode sto zudi...
... umornom covjeku da ugleda svoj dom...
... gladnom covjeku da okusi komad kruha...
... ali to su sni...
... sve je samo zabluda...
... i pozelim neki novi svijet...
... svijet izvan ove patnje i tuge...
... neki put koji ce me voditi do oslobodjena moje duse...
... ali sve je uzalud...
... jer moj si svijet ti...
... moj jedini put is ti...
... ma koliko me puta vraca o na dno...
... i u strmninu izdrzljivosti snaga...
... postajem leptir pepelastih krila...
... kojem svaki namjanji pokret rusi kockice zivota i srece...
... jer time gubi svoje dijelove...
.. u takvim trenucima pozelimo rame za plakanje...
... nekoga ko ces nas razumjeti...
... na cijem ramenu cemo se moc rasplakati i skinuti dio tog bremena...
... a ne u tami skupljati dijelove svojih zivot kupajuci ih u suzama...
.. i dok me obasjava tama...
... s teretom svojih sjecanja tonema u san...
... pozeleci da se vise nikada necu pobuditi...
.. da cu zauvijek utonuti u vjecni san...
... daleko od svijeta...
... daleko od boli...
...daleko od svega...
Post je objavljen 26.05.2006. u 22:37 sati.