Marketing
Upoznavanje
Opet ja bježim od pisanja o vilama (iako ne baš puno) jer sad sam vam htio u što kraćim crtama opisati upoznavanje one nedostižne iz prošlog posta/pjesme. Meni se to čini zanimljivo, pa želim to podijeliti s vama, a ako vam bude dosadno – sorry!
Kao prvo, za priču je bitan jedan dio, a to je da sam ja došao ovdje mjesec dana prije prijemnog, a da nisam do tada ništa učio za njega, niti sam imao ikakve knjige. Na brzinu mi je stric od nekih profesorica nabavio razne knjige za učenje pedagogije, sociologije, didaktike, psihologije, filozofije, matematike, informatike.... svega! No, među knjigama se zabunom našao i najnoviji godišnjak jedne gimnazije kojeg sam ja listao više nego svu onu literaturu koju sam trebao listati, bilo je zgodnih cura unutra, pa mi bilo zanimljivo! I među svim tim curama meni zapne za oko jedna slatka mala. Ja sam se skoro zaljubio u sliku, čak sam par dana razmišljao samo o njoj, a to je doprinjelo i lošijem rezultatu na prijemnom.
No, s vremenom sam ju zaboravio. Počeo je faks, prošao je i prvi semestar, a negdje na početku drugog sam ja imao neku situaciju u kojoj sam se 'svađao' oko nekog sendviča s jednim kolegom i lagano sam pokušao uvući jednu curu u tu 'svađu' tako da ona stane na moju stranu, ali baš nju briga za sendviče...
No, iako nju nije bilo briga za sendviče, mene je bilo briga za nju, malo pomalo smo se počeli zbližavati, saznavao sam neke stvari o njoj, sve mi se više sviđala i na kraju smo prohodali.
I tako, sve je to super, lijepo, divno i krasno.... dolazim ja prvi put kod nje kući, pa ćemo kao negdje van.... a ja dotjerao svoj auto, sav se cakli, iznutra sam imao čak i neke svjetleće elemente za bolju atmosferu i takve stvari, ma divota 
Ali ona ne bi nikamo išla, nego bolje da ostanemo kod nje. Mislim, super, još mi je bolje biti kod nje, ali auto sam sredio, a ona ga nije ni vidjela 
Nakon nekog vremena ode ona u neku drugu sobu i vraća se s knjigom, pitam ju što je to, a ona odgovara da je to njen godišnjak. Meni se istog trena popalile sve lampice u glavi (obje) i ja onako ko' iz topa. Tvoja slika se nalazi na toj i toj strani gore lijevo (sad se više ne sjećam gdje je bila slika, ovo je samo primjer). Kaže ona, nemam pojma, odakle ti znaš? A zbilja, čudno je da bi ja to mogao znati jer ipak živim 400km dalje i nemam veze s ovdašnjim školama. Kad zbilja stranicu po stranicu i dođosmo do njene slike koja se nalazila točno tamo gdje sam i rekao. Pogađate naravno, ona je bila ona cura u koju sam se 'zaljubio' dok sam se spremao za prijamni čitajući godišnjak.
Zamislite vi koliko je to slučajnosti (ili nečeg drugog). Kao prvo, ja sam slučajno dobio taj godišnjak koji tu uopće nije trebao biti, onda sam ga išao gledati, iako mi to nije bila primarna literatura, onda mi između toliko krasnih cura samo jedna zapne za oko, pa i ona i ja uspijemo upisati faks, upišemo isti faks i upišemo isti smjer, i onda se 'skontamo', prohodamo i ja se na kraju opet sjetim one cure iz godišnjaka i skužim da je to ona.
Ne znam kako vama, ali meni je to bilo i ostalo zanimljivo. Da smo ostali zajedno bila bi to zbilja super priča za našu djecu, unuke, praunuke.... (da, da ja mislim dugo živjeti)!
No eto, kako sudbina ima lijepe darove za nas kao što su ljubavni sastanci, tako ima i one manje lijepe kao što su rastanci. Prvo smo se rastali kao par, a uskoro ćemo i kao prijatelji, jer svatko svojim putem ide, a naši nisu paralelni.
I na kraju, ja se držim one, 'Ne žali što je nešto prošlo, budi zahvalan što se dogodilo'
Eto, hvala sudbini i nedostižnoj 
Pozdraw! 
Post je objavljen 26.05.2006. u 10:47 sati.