stanem pa se okrenem, ne mogu da ti pobjegnem...
ne i ne. nisam ja prosle noci zbog toga zastala. mogla sam da sam htjela. no nije bilo potrebe. dva prolaznika na ulici... gledali smo ravno. i da smo kojim slucajem razmjenili osmijehe rekla bih.. nikada se nismo sreli. netko je pjevao u daljini..ka stine potrosilo se vrime, umorilo se more...zvucalo je kao upozorenje na peronu; achtung, achtung ... stanka ... achtung, achtung. i nikako da cujem kada i kojim to pravcem je otisao vlak.
a mi smo zastali stojeci...dovoljno kratko da ne pruzimo ruku, dovoljno dugo da tisina zaglusi buku tramvaja i motora u cijelom gradu. uistinu, ne znam tko je koraknuo prvi. ne sjecam se. samo ulica. krcata i sarena. nikad duza, nikad praznija. i pogled uprt ravno. sasvim zaledjen. ni okrenuti se ne pozelih.
ne, ne poznajem te. nikada te poznavala nisam. samo te nadjoh tamo..tamo gdje ne postojis.
Post je objavljen 04.06.2006. u 17:15 sati.