Pod dojmom sam da ovaj tekst ima sve predispozicije da bude besmislen. Neka,neka… ionako se nekako čudno osjećan…malo sranja me neće ubiti…valjda…
Osjećaj krivnje je netragom nestao.Licem mi zatitra dobro poznat osmijeh. She's back. Right,like she was ever gone. Samo je čekala pravi trenutak da se emocionalno,imunološki i probavno oporavim. Right on time da ponovo zauzme svoje mjesto. Kako dobar osjećaj. Naiva(izgovorite li ovo dva puta dobit ćete moje ime-to mora nešto značiti?),glupost,slabost-krucijalne riči u opisu mog stanja proteklih nekoliko dana-kao da nisu ni postojale. A sada(kad sam se uvjerila da je to jedino pravo rješenje) prepuštam se Njenoj vlasti. Polako isplivava na površinu. Tup izraz lica zamijenjen je krajnje prefriganim izrazom koji ni u kom slučaju ne sluti na dobro.Zloban smiješak. Sjaj(ili bijes) u očima. Sobom se prolomi visok,gromoglasan smijeh.Trenutak kasnije smijeh je zamijenjen tihim,ali podmuklim režanjem. Za ljubav i osjećaje nema mjesta za trajanja Njezine tiranije. Čisto svođenje na nagone. Jedinstvena vladavina ID-a. SUPER-EGU ni traga. Moralnost,odgovornost,savjesnost-kome je to još potrebno? Sve će pokleknuti pred animalnom(biološkom)komponentom Njezine psihe. Započeo je proces identifikacije-ja više nisam ja. Ja sam Ona.
Aldous Huxley je jednom prigodom izjavio da je samo jedan kutak svemira koji možemo popraviti,a to smo mi sami.Zašto bi se Ja tribala minjati? Ja sam Ja s velikim J. Ja nisam kutak svemira,ja sam svemir za sebe. Ja nemam želju mijenjati svemir-red je na svemiru da udovolji mojim prohtjevima i mijenja se u skladu s mojim željama. Ja sam ključ spoznaje. Nedostaje ključanica. A to doista nije Moj problem. Ni u kom slučaju. Suština Moje genijalnosti je u tome da se za potrebu pobrinem čim se nađe objekt koji odgovara toj potrebi. Bez oklijevanja. Polazeći od činjenice da karakter normalne ličnosti ovisi o sposobnosti EGA da balansira između dvije moćne sile koje caruju njezinim umom(ID-a i SUPER-EGA),zaključujem da je daljnje zaključivanje o Mom karakteru apsolutno nepotrebno. Naime, Ja ne posjedujem EGO. Kao što već rekoh,moja prošlost,sadašnjost i,prije svega,budućnost je ID. Moje glavno oružje su poricanje,represija,identifikacija,zamjena subjekata i vjerovanje u suprotno. Ubojit spoj. Prisiljavam ljude da dožive katarzu i shvate da je jedini pravi način razmišljanja Moj...Ah,naprosto se obožavam…
Al nek se sunce malko skrije,nestane sve te čarolije. Ona je opet,kao prvo,obično,malo jadno drvo-back to reality,iden učit biologiju-kažem ja s malim j.Možda. A možda i neću. Možda oden zavijat na misec. A možda naučim probavni sustav. Hm-kažem ja. Hm-kažem Ja. Ostatak je povijest..
Ceremonijalnom sporoćom otvaram oči i shvatim da je otišla. O čemu san ja ono pričala,tj.pisala?!?
Ponekad pomislin da bi stvarno bilo dobro u glavi imat još jednu mene.Malo zločestiju. I sposobniju. I uporniju. I pametniju. I manje sramežljivu. I otvoreniju za upoznavanje novih ljudi. Neku drugu mene koja se ne boji npr.kukaca. Ili neku mene koja voli malu dicu. I kojoj nije problem učiti cili dan…
Neki dan je jedna moja prijateljica izrekla nešto šta me stvarno natiralo na razmišljanje. Rekla je da ona baš zavidi onim pravim,istinskim bubalicama,štreberima. Zato šta njih zanima samo učenje. I ništa drugo. I to ih čini sritnima. A vrhunac im je kad dobiju 5. A kako cili dan samo uče i ne misle o ničem drugom,onda uspijevaju dobiti tu prokletu peticu. I oni su u biti stalno sritni. Pa jel postoji išta bolje??? A ja razmišljan o sto drugih stvari i nikako se ne mogu koncentrirati na učenje. I neke druge stvari me zadovoljavaju više od petice. A te je stvari teže dobit. Iman osjećaj da ove godine neću proć s 5.Šmrc. Premalo je vrimena da sve ispravin…ah…
Post je objavljen 25.05.2006. u 22:45 sati.