Kako je moj posao usko vezan za glazbenu industriju tako imam tu privilegiju da slušam ne samo puno glazbe već i prije svih dobijem puno nove glazbe. Nešto je dobro, nešto prolazno, puno je toga škart ali ima i nekih stvari koje su po meni izvrsne i koje s guštom puštam u svom eteru, a posebno u svojoj emisiji.
Neću vam sada nabrajati koji su to albumi i o kojim je glazbenicima riječ. Svatko ima svoje favorite i svoje gušte. Povući ću paralelu s pričom koju mi je otac čitao kad bi pala u ona mutna stanja i krila svoje lice iza oblaka, puna dvojbi i briga o tome kakav moj život treba biti i kakav ja očekujem da bude.
A baš kao i svi vi i ja puno očekujem od sebe.
Uglavnom, što posao, a što interes, ali moram pročitati i kritike dotičnih albuma raznih kritičara tek toliko da vidim dijelimo li mišljenje i je li mi što promaklo slušajući ih.
I tako čitam danas recenziju Gibonninog novog albuma "Unca Fibre" (o kojem sam svoju recenziju dala još prije mjesec dana baš na ovom blogu) i padne mi na pamet baš ta tatina priča. Čitam, ne pljuje ga, ali to je bilo i za očekivati. Ustvrđuje da trenutno u Hrvata bolje ne može, to je zapravo i zaključak cijelog teksta, nije savršeno, emotivno ali ipak predvidljivo.
Očekivali smo više slijedi na kraju.
E a sad od mene slijedi priča koju mi je tata za života pročitao par puta, upamtila sam je najbolje što mogu pa ću vam je ispričati što bolje znam.
Priča je to o čovjeku koji se zvao James Pierpont, živio je u okolici Bostona tamo neke davne 1800. i neke godine. I za sebe je vjerovao da je neuspješan i u tom uvjerenju je i umro.
Rodio se u siromašnoj obitelji i bio je vrlo povučen i sramežljiv, posebno drag i dobar.
Pokušao je postati vojnik, ali je odustao jer ni nakon par godina nije stigao više od čina kapelana, jednostavno nije imao tu potrebnu čvrstinu za vojnika.
Pokušao je biti učitelj, ali nije uspio nije bio dovoljno strog i autoritativan pa se ostavio ćorava posla jer je bio dovoljno savjestan i za učenike želio samo najbolje.
Pokušao je biti trgovac, ali je uskoro njegov mali dućan propao jer je svima davao na dug a nitko mu nije plaćao kasnije račune.
Pokušao je biti pjesnik, ali nikada nije skupio dovoljno pjesama da objavi zbirku.
Ne gledam ga samo kroz te njegove nazovimo ih poslovne neuspjehe, on je za mene među ostalim bio čovjek pun ljubavi i vjere u ljudski rod i dobro u čovjeku.
Ipak Jams Pienport nečim je zauvijek zadužio čovječanstvo.
Nešto prije Božića 1857. godine sjedio je u svom skromnom domu pored kamina tužan jer nije imao čime za blagdane darivati svoje najdraže prijatelje i odlučio je napisati pjesmu koju s radošću u srcu pjevamo svakog Božića a ona ide nekako ovako, sigurna sam da je znate pa zapjevajte sa mnom: "Jingla bells, jingl bels, Jingl all the way...".
E sad kolikogod ta pjesma bila nesavršena, predvidljiva i preemotivna (a tako opisaše Gibonnine pjesme na novom albumu) meni svaki put navuče osmijeh na lice, nadu u srce i svaki pa i običan dan na tren postane magično božićni.
Vidjet ćemo s godinama što će ostati iza mene, vas, Gibonnia, koliko ljudi će znati naše ime a koliko njih nas povezivati s nečim dobrim.
p.s. Yosie, puno bi ja toga podijelila sa vama, ali puna sam posla a dan je tako kratak. I ovo sam uspila napisati uz pomoć drage prijateljice tako što je ona koregirala tekst(naša lektorica, zaklela se na šutnju što u tekstu piše a ja joj rekoh da je to za neku emisiju za dicu, a ne za blog) dok sam ja čitala vijesti u eteru.
p.s. Svima, dragi ljudi, čitam vas ali sam u takvoj gužvi da ne stižem komentirati, čim ulovim više vremena pišem vam…
Post je objavljen 25.05.2006. u 15:44 sati.