Joj, najraži moji, danas nisam mogao više spavati. Moja tjeskoba sad raste svakim trenom, kiselina u želucu zahtjeva sir i banane...grickam si donju usnicu a o noktima da ne govorim!
Mladi životi...obitelji...sve to od jutros nosim na duši...nema mi više ni mira ni spokoja - avaj i kuku lele!
Ispričat ću vam o nemilom događaju koji se zbio danas u rano jutro, nešto prije podneva, znam da ne bih trebao pisati o tome ali ovo jednostavno moram s nekim podijeliti, inače ću imat manje čitatelja....ups...pardon...inače ću eksplodirati - od moje psihe ostat će samo privid čovjeka! Da da, samo sjena nekadašnjeg Ddadda ostat će ako ovo ne izbacim iz sebe!
Dakle, bilo je to ovako:
****
Ddadd je spavao snom pravednika kad je mukla drhtava tutnjava ušla u njegove snove. Tijekom svih ovih godina svakodnevnog treniranja spavanja Ddadd je puno naučio pa je svojim uvježbanim mozgom eliminirao tutnjavu iz sna i da se ta nije još jače i bijesnije ponovila pol minute kasnije, te tutnjave se Ddadd u podne, kad bi se inače probudio, ne bi ni sjećao! Ovako je novi val zahtjevao od Ddadda da izbaci i njega iz glave te nastavi spavati, ali treći val došao je još silnije no prethodna dva i stopio se sa drugim valom.
I dalje žmireći Ddadd je ležao. Krevet mu se tresao u ritmu gromovitih zvučnih valova koji su bez prestanka nadolazili, a njegovo se krhko tijelo uvijalo pod silnom grmljavinom.
"Fakin' avioni i sutrašnja smotra na Jarunu!" mumljao je Ddadd u svojoj uspavanoj glavi.
"Fakin' 15 godina vojske!" pomislio je odmah potom, kad su najmanje tri lovca napravila luping točno iznad njegove zgrade...
"Fakin' egocentrici, kaj oni ne znaju da pošten svijet marljivo programira do šest u jutro i da se barem do podne ne smiju izvoditi vojne vježbe nad zgradama!" - buka nije prestajala i Ddadd je sad već bio ljutit!
"Fakin' majmuni, pa kad misle prestati više!?" promrljao je nakon pet minuta, snen i pun gnjeva dok je polako ustajao iz kreveta znajući da mu nema više sna ako nešto ne poduzme...
Otišao je do ormara. Otvorio je drveni kovčežić. Uzeo je mat crnu i odeblju drvenu dršku te je na nju pod kutem zašarafio vrlo kratku crnu cijev. Zatim je polako, ledeno miran, zašarafio i drugu cijev izgledom posve jednaku kao i prvu. Onako tek probuđen više je pipao no što je pogledom tražio mehanizam za okidanje. Odabrao je bridgestone okidač, jedan od najboljih prijenosnika energije, okida skoro bez ijednog suvišnog trzaja. Namontirao je okidač i prije no što će izaći iz stana još je samo otišao do smočnice i izabrao jedan lijepi veliki orah...
I dalje napola spavajući Ddadd je ušao u lift i pritisnuo dugme za najviši kat. Mukla tutnjava čula se čak i dok se lift vukao prema gore, na što se on pomalo zlobno nacerio...jer neće tutnjiti još dugo!
Lift je stao. Čovjek u ružnim šlapama popeo se na terasu zgrade i skoro posve stisnutih očiju (ipak je još napola spavao) pogledao je kroz trepavice u plavo nebo čiju su bezoblačnu ljepotu narušavali jedino brzi i zaigrani metalni lovci. Tutnjava je bila jača no ikad ali Ddadd se umjesto da zadrhti odjednom osjećao neočekivano snažan - stajao je u crvenoj piđami navrh visoke zgrade uspravno i moćno, kao da prkosi grmljavini!
"Brzna aviona je oko 300 metara u sekundi, od dimnjaka toplane do terase moje zgrade ima 1500 metara, to je pet sekundi za dolazak..." sneno je primozgom razmišljao Ddadd...
"...početna brzina mog projektila je cca 120 km na sat, kut nišanjenja je 45° prema gore, gravitacijska sila vuče projektil dolje i dobivamo parabolu pa je delta y manji, zamišljeni put tom brzinom je cirka korijen iz dva puta delta x...ma ne, trebam formulu za kosi hitac....ma...avion će zbrisat kvragu!"
Bez mnogo daljnjeg razmišljanja Ddadd je munjevito stavio orah u kožno zadebljanje mehanizma za okidanje i lijevom je rukom snažno nategnuo bridgestoneovu gumenu traku od desne, skroz ispružene ruke, pa sve do svog lijevog ramena. Skoro da nije ni nanišanio već je samo uvježbanim pokretom, bez trzaja, ispustio orah iz svoje lijeve šake. Orah je nošen snagom vrhunske gume poletio veličanstvenom putanjom ali Ddadd nije ostao promatrati što se dogodilo već se jednostavno okrenuo na peti i vratio u stan.
Legao je u krevet. Nasmiješio se samom sebi jer je buka skroz prestala. Slatko je utonuo u jastuk, jastuk ga je popio i on je utonuo u san. Spavao blaženo, ko beba, čitavih pet minuta...a onda...onda se naglo probudio iznenada posve obliven hladnim znojem!
Nema buke! Nema aviona!
Ddadd se primio za glavu, bio je sav očajan. Grč na njegovom licu bio je pravi, filmski.
"Što sam to učinio!" povikao je kršeći ruke, sav izvan sebe...želio je više od svega na svijetu da može izbrisati prošlost ali je znao da sad više nikakvo kukanje neće pomoći.
Jer praćkom nitko na svijetu ne gađa tako dobro kao Ddadd...baš nitko!
:D
Post je objavljen 25.05.2006. u 14:27 sati.