Ja mogu kaj god hoću! Ostat ću vani tri – četiri dana, budna naravno. Uzet ću što god mi padne pod ruku, koliko god mi padne u ruke. Družit ću se s kim god ja hoću i naravno da mama priča gluposti kad mi sugerira neko pametnije društvo. Pa kaj mom društvu fali?...
Te i takve misli kovitlale su se u mom devastiranom mozgu osam godina. Od prvog extasya do zadnje crte dopa. Dobro, lažem. Ne baš do zadnje crte dopa jer zadnjih godinu dana drogiranja heroinom bila je uobičajena svakodnevna potreba (toliko o slobodi!). Trebalo je proći još godinu dana da mi se sve apsolutno zgadi. Od početka svoje ovisnosti bila sam svjesna da ću se moći početi liječiti tek onda kad ja sama odlučim. Nisam nikada ni pomišljala da ću morati doći na rub socijalne, moralne, financijske i zdravstvene provalije da bih tek potom potražila pomoć. Ambulatno liječenje je u mom jadnom mozgu uvijek bilo za nekog drugog. Pa ja sam pametna, neovisna (???), obrazovana, mogu prosuditi uzročno-poslijedični slijed djelovanja. E, šipak! Rekli bi u narodu. Domet mojih sposobnosti bio je recidiv svaka četiri dana samopropisanog režima odvikavanja. Onda jednog dana, u mladom (samo 22 godine) ovisničkom mozgu javlja se glasić zdravog razuma. Nisam ništa bolja od ostalih. Slaba sam, ovisna, ne-slobodna. Ništa sam od svega onog što sam ikada željela biti. Let the healing begin!
Moram priznati da u vrijeme kad sam počela s ambulantnim liječenjem u KB »Sestre milosrdnice» nisam ni slutila koliko će taj proces trajati, koliko volje će trebati i koliko sam daleko od onoga što bi trebao biti čovjek. Ništa posebno. Samo čovjek kao takav. Čovjek, ne rob.
Sloboda od...Sloboda za... Ne mogu se više ni sjetiti koliko sam puta upotrebljavala te pojmove tijekom školovanja i (ne završenog) studija filozofije. Bilo mi je ispod časti samoj sebi priznati kako nisam baš u potpunosti sigurna što ti pojmovi zapravo znače. Lako je pročitati definiciju u filozofijskom riječniku, ali kako da rob sam sebi pojasni pojam slobode kad jedino što ga potiče na bilo kakvo djelovanje jesu njegovi okovi. Moja ovisnost o heroinu.
Danas imam tu, slobodno mogu reći, sreću da razumijem značenje tih sloboda. Sloboda od....okova ovisnosti, neugodnih telefonskih poziva u svako doba dana i noći, života u neprestanom strahu i napetosti. Sloboda za....uživanje u životu, uveseljavanje sebe i ljudi oko sebe. Sloboda za rad i kreativnost.
Zašto život? Ne želim više upotrebljavati sintagme «normalan život», «običan život». Sad osjećam kao da je to pleonaza, puko pretjerivanje. Život je takav kakav je. Nije uvijek tečan i ugodan, s okusom pudinga od čokolade, ali je jedan i jedinstven. Kroz neprilagođenu dioptriju ovisnosti, taj život, koji sada trudim živjeti i njegovati, izgledao je «normalan». U prijevodu s heroinskog to bi bilo: odbojan, štoviše degutantan, usuđivala sam ga se nazvati i malograđanskim. A onda, kad se probudiš i umiješ lice, shvatiš da je malograđanština doista samo stanje uma. Svatko je krojač svoje sudbine.
Moj život sada nije malograđanski. Ne radim ništa posebno. Sve je «obično» i «normalno», a bez heroina uspijevam i uživati u svim stvarima koje radim. Vidim veselje u malešnome, naoko nebitnom. Vidim rezultate, vidim da sam puno uspješnija, učinkovitija i sretna sam. Da, stvarno sam sretna. Dobila sam svoju slobodu za i želim iskoristiti sve što mi ona pruža.
Posvećeno Ninu G., mom mentoru i prijatelju. Hvala Ti!
Salamandrina
Post je objavljen 25.05.2006. u 11:34 sati.