Vracam se jucer sa posla i gledam malo te klince koji prolaze pored mene. Mokri, prljavi, pijani, isarane majice, brasno u kosi... I znate sto? Ni u jednom trenu nisam pomislila- «Kakvi huligani!» Naprotiv, bas su mi bili nekako dragi. Istina, napili su se. Istina, puno su i psovali. Ali ljudi moj, TKO NIJE??? Hej, ZADNJI DAN SKOLE???!!! Za mnoge, zadnji dan skolovanja, uopce! Pa zasto se ne bi veselili??? Mladi su! I nadobudni! I nemaju pojma kakva sranja ih cekaju u zivotu. Oni jednostavno slave izlazak iz djetinjstva. Postaju mladi-odrasli ljudi i sretni su. I da se nitko nije usudio reci mi- «Pa i mi smo slavili, ali nismo se opijali, nismo radili gluposti.» Ma sto niste???!!! Ajde, molim Vas! I ja sam zavrsila Gimnaziju, i bila među «elitom», među «finom» djecom.
Pa ipak, nikada necu zaboraviti taj zadnji dan. Nikada necu zaboraviti bocu pelina, i «Iskru» (za one manje upucene, «Iskra» je legendarni birc pored Rijecke gimnazije) prekrivenu brasnom. Nikada necu zaboraviti svoje stare, prljave traperice na rupe i kosu iz koje se cijedi umjetna, zelena boja. Nikada necu zaboraviti natpise na bijelim majicama i onaj osjecaj kada smo se po stepenicama koje su vodile iz skole posljednji put kao srednjoskolci, spustili na Korzo i zagrljeni i omamljeni od srece, alkohola i pjesme prosli onaj poznati, «pocasni» đir od Rijecke banke do fontane.
U jednom trenu vidjela sam puno rascupanih, sarenih glava, koje zagrljene u kolu, na terasi «Bonavije», plesu. Vidjela sam njegove zelene oci kako me gledaju iz prikrajka, osjetila ruke svojih skolskih prijatelja na ramenima i oko vrata, cula Maju kako vice: «Ljudi, zauvijek cemo biti mladi, zauvijek cemo ostati prijatelji!» i vidjela Damira kako pada u travu, a nakon toga zavrsava u Hitnoj na ispumpavanju (pricali su kasnije, da je kada su starci dosli po njega, jos uvijek u bunilu, na sav glas pjevao «Bolje biti pijan, nego star»). Ponovno sam lezala na Sestici (plaza na Pecinama), pusila joint i smijala se blesavom Kresi koji je na gitari pokusavao skinuti Johnnyja i onu njegovu «Hej stari, sjeti se i reci mi nesto o njoj, hej stari, plati gem, prijatelj si moj...».
Ma ljudi moji, TKO NAM JE TADA STO MOGAO??? Bili smo najjaci, bili smo Superman, Batman, Spiderman i He-man, sve u jednom. Bili smo najpametniji, najluđi i najbolji na svijetu. Jednostavno, bili smo generacija '98/'99 koja je zavrsila srednju i taj dan, cijeli grad (ma cijeli SVIJET!) je bio nas...
Zbog svega toga, jucer, kada sam gledala te mlade ljude, kako se vesele i pjevaju one stare, tako poznate i bliske pjesme ja nisam osjetila nikakvo zgrazanje. Osjetila sam nostalgiju. I pomalo sam im zavidjela. Jer, na kraju nije ispalo kako je Maja rekla. Nismo ostali zauvijek prijatelji i necemo uvijek biti mladi....
Pa ipak, mozda mozemo malo odgoditi starenje ako ne zaboravimo kako je to kada imas 18-est i cijeli zivot je pred tobom, ako ne dopustimo da nas poslovno odijelo pretvori u staro gunđalo i ako ne etiketiramo mladost kao kretenizam. Ne dajte da Vas zivot, problemi, racuni, redovi u bankama, poskupljenje benzina, «Dnevnik» i «Burzovna izvjesca» udalje od onog djecaka ili djevojcice kojem nije smetala ni kisa, ni guzva, ni posljednjih 5 kuna u džepu, da bude sretan i smije se i koji je jednom, kada je zavrsio srednju pio najjeftinije vino i hodao po gradu u rasparanim trapericama, pjevajuci promuklog glasa «Good bye teens, good bye teens, I'll never be, oh never be a boy...»... (ZNAM DA STE TO SVI PJEVALI, NI NE POKUSAVAJTE SE IZVUCI I RECI DA NISTE! :)))))))) )
Post je objavljen 25.05.2006. u 09:25 sati.