šetali princ i ja jučer uz more i tamo van ima jedna predivna borova šuma..kako ja uvik princu pričan o patuljcima, vilenjacima, hobitima i svakakvin malin bićima pita on mene jučer da li možda u toj šumi ima tih stvorenja...malo san ga začuđeno pogledala i da mu ne kvarin doživljaj odgovorila san mu da naravno da ima samo se skrivaju od nas ljudi jer nas se boje...
..i onda je princ došao na ideju da budemo super tihi i da ih probamo pronaći..i tako smo ih počeli tražiti...u visokoj travi, u rupama u drveću, u grmovima...
..i nakon nekog vrimena mi tako zabuljeni u tlo nismo ni skužili da su do nas došli neki ljudi i cili ozbiljni me pitaju:"gospođo (taj izraz mrzin iz dna duše al dobro) jeste li možda nešto izgubili, da van pomognemo naći"..
..taman san tila odgovoriti:"ma ništa ništa,samo se igramo" kada me mali princ preduhitrio, stao pred njih, ozbiljno ih pogledao i rekao :"tlažimo patulke i vijenjake"..
..ovi su ostali ko u čudu..promrmljali u bradu nešto što mi je zvućalo kao:"ova nije normalna" okrenuli se i otišli...
..a mogli su nan pomoći..možda bi ih zbilja bili pronašli..
..zanima me kako bi vi na to reagirali..jel bi te nam pomogli ili ste ipak previše odrasli?!
Post je objavljen 24.05.2006. u 11:49 sati.