Pregled posta

Očekujem, dakle postojim

Postoje, rekla bih, dvije krajnosti. Jedna je uopće ne imati očekivanja. To bi bilo nešto što je direktno ili indirektno, posredno ili neposredno povezano s bezuvjetnom ljubavi. Ono kada samo dajete, dajete, dajete i baš ništa ne očekujete natrag. Ali BAŠ NIŠTA. Druga krajnost je ono kada za baš svaki potez, radnju, djelo, gestu, uslugu ... očekujete da će vam kad-tad biti vraćena. Ne, ne mislim tu na neko vraćanje na Onom svijetu (jer u tom smislu vjerujem da nam se sve što radimo uvijek i vrati - i dobro i loše), mislim na neko "ovozemaljsko naplaćivanje". Materijalno ili neko drugo.

Evo konkretno ...

Ljubav ...ona muško-ženska ... čini mi se da smo o tome već jako puno puta govorili. Slušajući neke mudre ljude, čitajući npr. de Mella, iskreno spoznavajući Ljubav nema dvojbe da smo najsretniji kada možemo samo voljeti. Voljeti i to je sve. No, kako u praksi izgleda kada pomiješamo svoja iskustva, iskustva prijatelja, iskustva ljudi koje znamo tek iz priče, knjige, filma ... Bezuvjetno voljeti vlastito dijete, u redu. Bezuvjetno voljeti onoga tko i nas voli tako, u redu. Ali uzmimo da je Netko (to može biti bilo tko od vas ili uostalom ja sama) zaljubljen. I da je zaljubljen u Nekoga tko je 1000 km udaljen, ili oženjen, ili voli Nekoga/Neku drugu, ili ne mari. Lijepe su sve te priče kako je bitan naš osobni osjećaj, a ne ono što netko osjeća prema nama. Ali dokad možemo biti tako ispunjeni i (pre)sretni u spoznaji da onaj Netko ne osjeća isto. Samim time što ne osjeća, i ne vraća. Ne vraća misao, ne vraća pogled, ne vraća dodir. Jednostavno ne uzvraća.

Naravno da ne želim negirati postojanje takve ljubavi. Jer to uistinu je prava ljubav. Ali tko kaže da prava ljubav nije i ono kad bismo htjeli da Netko misli na nas, jednako kao što i mi mislimo na Njega/Nju? Tko kaže da nije prava ljubav željeti dobiti pogled? Mogla bih postaviti bezbroj takvih pitanja koja ipak jesu očekivanja. Jasno je da i za njih postoje granice i da je jedno osjetiti potrebu za ljubavlju voljene osobe, a nešto sasvim drugo biti posesivan i htjeti nekoga prikovati lancima. No, ono što sam htjela reći je da nas uvijek ta očekivanja mogu dovesti u situaciju da budemo nesretni. I onda po nekom ključu, kao da i nemamo izbora nego odustati ne samo od očekivanja, nego i od konkretne ljubavi. Ne mislim tu na neki negativan osjećaj, nego svojevrsno "pospremanje" osjećaja u neki dio našeg srca, ali dovoljno "dobro" da ne izaziva (više) patnju.

Onda, prijateljstvo ... i ono je samo davanje bez očekivanja? Pa sad, ne znam baš da li je tako. Načelno zasigurno da, ali pitam se da nekoga uporno pitate "kako si?", a taj vas isto to ne pita nikako, što je onda to. Znam, reći ćete - nije onda prijateljstvo. Ali, bilo to ono ili ne, opet imamo očekivanja. Ili, netko vam je jako dobar prijatelj i trudite se nikad mu ne zaboraviti rođendan. Ali on zaboravi vaš. Znači li to da onaj tko očekuje prijateljsku rođendansku čestitku proračunat ili je to ipak normalna potreba da jedni prema drugima iskazujemo brigu i osjećaj, onaj da smo jedni drugima važni i bitni. Izbaciti očekivanja u krajnjoj liniji znači da prestanemo računati na nekoga, a ne prestaje li tada to biti prijateljstvo?

Imam nekoliko prijateljica koje su se udale i oformile obitelj. Prilično sam realna osoba i znam da život kada imaš svoju obitelj ne može biti isti kao kada si slobodan pa u tom smislu ni ne očekujem da će prijateljica-mama konstantno izlaziti vikendom umjesto da bude s mužem i djecom. S druge strane, pod krinkom obitelji pravdati se onim "nemam vremena" i koristiti to kao argument koji je baš uvijek opravdan i pri tom očekivati da ti onaj drugi koji u braku nije uvijek i baš za sve bude na raspolaganju jednako je nerealno. Ne radi nekih potreba "osvećivanja" tipa - kako ja tebi, tebi tako ti meni, nego jer spontano dolazi do sve manje povezanosti, a time i manjih očekivanja.

Nisam od ljudi koji će na jedno nečestitanje Božića, Nove godine, Uskrsa, rođendana odgovoriti istom mjerom, nisam ni od onih koji će na jedno odbijanje poziva bilo gdje i bilo kad prestati pozivati opet, nisam ni od onih koji će brojiti tko je koga više puta "prvi" zvao, nisam ni od onih koji će prebrojavati tko je kome više puta platio sok ... No, nekako se ne mogu oteti dojmu da to ne može ići stalno jednosmjerno koliko god se trudili biti "bezuvjetni". Jer, osim osjećaja i potrebe i za ljubavlju, i za prijateljstvom, i za druženjem, čovjek ima i onu stranu u kojoj ne želi ispasti nametljiv, glup, iskorišten, naivan ili nešto peto što ga čini nesretnim.

Definitivno se ne vodim onom "oko za oko, zub za zub", ali da mi je mi je lako pružiti drugi obraz kad me netko pljusne po prvom, nije. Zapravo, ljudima do kojih mi je stalo pustim dosta tog pljuskanja, ali iskreno ... ne osjećam se od toga nešto predobro. Međusobno se mlatarati neću, ta razina mi baš ne ide, ali da volim glumiti vreću za boks ... nije ni to. Na tuđe davanje udaraca utjecati ne mogu, ali glavu ću maknuti pa nek vreća ipak bude nešto drugo.

Uopće ne sumnjam da stalno nešto očekivati nije dobro, jer definitivno ćemo prije ili poslije iz toga izaći razočarani. Ali jednako sam sigurna da je u ljudskoj prirodi da katkad očekuje. Pa čak i Bog očekuje da budemo dobri jedni prema. Nekako dok ovo pišem dolazim do onoga da su očekivanja vrlo blizu željama. A živjeti bez njih nema smisla.

I da, sasvim sigurno i danas imam očekivanja. Vezana za vas. Uopće ne sumnjam da ću se ispod ovog mog teksta načitati baš pravih mudrosti.

p.s. Nevezano za temu, ideja s onom boksačkom vrećom u nekim srednjim školama čini mi se jako dobra. Nekad je puno bolje tako se riješiti negativne energije, nego šake koristiti negdje drugdje. Mislim čak i da usta u tim trenucima uspiju naći neko suvislije rješenje u dogovoru s mozgom. Dok smo "vrući", i iz njih znaju izletjeti prilično bolni udarci.


Post je objavljen 24.05.2006. u 11:25 sati.