Marketing
pukla kao kokica
Danas sam pošla sa zadnja 2 sata u školi. Nisam mogla više izdržati sjediti unutra s tim ljudima koji su me neprestano propitkivali kako sam i zašto sam tužna ili po nekima ljuta. Kako sam htjela samo izletjeti iz razreda i potrčati...Zašto ne mogu shvatiti da nekad samo želim šutjeti i biti sama. Bez ikakvog posebnog razloga. Samo biti u tišini. Nakon uspješnog bijega iz ustanove sam s 2 frendice prošetala gradom u utaborila se u kaficu nedaleko od rive. Kraj nas su sjeli ljudi s malenom curicom. Ubrzo je ona našla put do našeg stola. Bez obzira na to što je stajala pola metra od nas mahala nam je 5 minuta.
Razdragala me toliko da sam pomislila da i nisu svi ljudi pa toliko grozni...i da ih ne mrzim baš sve. I vidi stvarno, svi oni su nekad bili takvi. Što im se dogodilo...zar su ta djeca zbilja izgubljena. Ili samo lutaju negdje čekajući da ih se njihovi odrasli JA sjete. Ako ih se ikad više sjete. Na što sam ciljala više ni ne znam jer je ovo bila debela digresija.
Pa ću ja ovdje stati. Laka vam noć i slatki snovi...Budite ludi, čudni i sve u čemu uživate.
Post je objavljen 23.05.2006. u 20:54 sati.