Nekada davno, psovao sam maturante. Bacali su konfete svud uokolo, ponašali se kao pijana bagra, općenito lutali uokolo u besciljnom kaosu koji ih je obuzeo poput demona. Dobro, tog davnog dana možda to ne bih izjavio ovako pjesnički. No, danas kad sam jedan od njih, mogu to bolje opisati.
Mogao bih psovati maturante. Što zbog konfeta, što zbog pijanstva, što zbog kaosa iz kojeg ništa konstruktivno ne može izaći. Neću. To je sve dio rituala, zanos koji može završiti loše (skakanjem naglavce u prazan bazen ili u najboljem slučaju ispumpavanjem želuca), ali to je početak kraja. Kako bi život ponovo mogao početi, ozbiljan, miran, odgovoran (nadajmo se), stara nezrelost mora doseći vrhunac. Matura. Sazrijevanje kroz nered.
Ali neću ih psovati jer time pljujem po samome sebi, a to neće ići. :)
Tamnija strana mjeseca bi glasila da će određeni dio njih (nećemo o statistici) ostati na razini djeteta ostatak svog života. Možda će im biti ljepše bez odgovornosti. Uživat će u djetinjim stvarima i živjeti u nadi da se nikada ne opamete. Naći će posao koji ne vole, ali ga rade za preživljavanje. Neki će primati socijalnu pomoć, drugi će se obogatiti (pošteno ili nepošteno, je li zapravo važno? ). Jedni će piti gurmansku crnu kavu, drugi jeftino vino. Ne treba biti negativan, ne treba se brinuti za to kako će drugima život ispasti.
Teško je svoj život održati, a kamoli tuđi. Svatko traži svoj put ka sreći. Sada smo uglavnom muhe bez glave, psi bez lanca i ljudi usred oceana neznanja i nesnalaženja koji čekaju svoj brod na koji će se uspeti kako bi im se život konačno stabilizirao. A oni koji se utapaju? Da im pružimo ruku, znajući da će nas možda povući za sobom?
Postajem previše hermetičan. I pod time ne mislim na probavni sustav. Kad smo već kod probavnog sustava...
Glazba: Jethro Tull - Mother Goose
Kierlan Darkskye,
Prokleti Maturant
Post je objavljen 23.05.2006. u 16:43 sati.