Marketing
MIRAN SAN UZ BUDNOGA ČUVARA
Volio sam gledati moju djecu dok spavaju. Sada volim gledati moje unuke dok spavaju. Djeca spavaju. Ima li ljepše slike? Ta slika spavajuće djece odaje mi mir, posreduje skrovitost. I često sam pri tom promatranju pomislio: takav bi trebao biti život. U tamnoj noći spavati mirno i zadovoljno, bezbrižno može dijete jer je zaštićeno i jer se za njega netko brine.
Djeca mogu mirno spavati i u ratu unatoč stalnoga straha od neprijateljskih bombardera i jauka sirena za uzbunu. Mogu mirno spavati jer se za njih brine majka. Koliko su puta majke, čuvši sirene za uzbunu, svoju djecu nosile u podrume, bdjele nad njima kako bi mogli mirno spavati. Čekale su da prođe uzbuna, da se djete probudi i da ga opet iznesu na drugo sigurno mjesto, u sobu, u krevet. Djeca nisu svjesna životne opasnosti niti truda majke. Tek kada odrastu biva im jasno, što su sve majke učinile za njihovu sigurnost i skrovitost često puta po cijeni vlastitog života.
Zar mi ljudi ne živimo od brige kojom nas čuva Bog kao što nas je kao djecu čuvala majka? Niti ne slutimo stvarne opasnosti koje nam prijete životu. Nadletaju nas razne neprijateljske sile, naši se putevi križaju s razarajućim namjerama drugih. Više smo ugroženi nego što mislimo, više nego što si možemo zamisliti. I to svi. Ne pojedinci. Svi smo mi u istom čamcu, koji se lako može prevrnuti i predati nas strašnoj bujici iz koje nama spasa. Što mi znamo o tisuću mogućnosti koje nam mogu upropastiti životne planove, dovesti nas do potpunog fijaska? Ali nismo sami! Bog sve to vidi svojim budnim okom kao majka, i neumorno čuva nas i naš život. U jednom slavonskom selu su prije nekoliko dana zemlji predali tijela trojice mladića. Par mjeseci prije u tom istom selu dvojice. Pet mladića poginulo je samo u jednom selu u samo nekoliko mjeseci. Ljudi govore o prokletstvu koje se nadvilo nad tim selom. I sad možemo pitati, pa gdje je onda taj budni Bog koji nad nama bdije, koji nas brižnu čuva kao majka? Svi smo se mi kao djeca opekli na peć, svijeću ili očevu cigaretu. Nismo znali da je to opasno, da to boli. Odrasli ljudi znaju što je opasno. Znaju da se pod utjecajem alkohola u prometu može dogoditi strašna nasreća. I unatoč toga se po cestama naprosto divlja i izaziva smrt. U prvom smo razredu vjeronauka učili, da nam je Bog dao neumrlu dušu, zdrav razum i slobodnu volju. Biblija nam je, kako sam neki dan rekao, uputstvo za uporabu života. Dakle sve znademo. I ako unatoč toga hoćemo dotaknuti užarenu peć, onda moramo snosit i boli opekotine. Nema sudbine! Nema predodređenja! Kada bi to bilo, onda bi značilo da nam je Bog ograničio našu slobodu. A on to nije. „Vi ste, braćo, k slobodi pozvani“!, kaže Sveti Pavao. A sloboda i odgovornost moraju uvijek ići ruku pod ruku.
“Pomoć je moja od Jahve koji stvori nebo i zemlju. Tvojoj nozi on posrnuti ne da i neće zadrijemati on, čuvar tvoj. Ne, ne drijema i ne spava on, čuvar Izraelov. Jahve je čuvar tvoj, Jahve je zasjen tvoj s desne tvoje!”
(Psalam 121,3-5)
Post je objavljen 23.05.2006. u 12:30 sati.