Pregled posta

KRITIKA : Yan Martel - 'Pijev život' (Znanje, 2004.)

Pi iz naslova 16-godišnji je indijski dječak, sin vlasnika jednog zoološkog vrta. Dječakovo puno ime je Piscine Moliter Patel, a otac ga je nazvao prema jednom pariškom bazenu (!). Većinu vremena tokom odrastanja Pi provodi u obiteljskom zoološkom vrtu, pomažući roditeljima u poslu i iz prve ruke učeći o životinjama, njihovim navikama i instinktima, ali i načinima kako životinje održati zadovoljnima i pod kontrolom, pa je početnih 100-tinjak stranica romana premreženo brojnim esejističkim dionicama putem kojih se upoznajemo sa mnogim manje poznatim činjenicama vezanima uz život životinja, te saznajemo mnoštvo zanimljivih informacija iz zoologije.

Da nas autor nije bez razloga filao tim zoološkim znanjima shvaćamo kada se, bježeći pred političkim nemirima koji su Indijom zavladali sredinom '70.-tih godina prošlog stoljeća (kada se radnja romana odigrava), teretni brod kojim su Pijeva obitelj i velik dio životinja iz njihova ZOO-a brodili put Kanade iznenada potapa, a Pi uz ranjenu zebru, krvoločnu hijenu, ženku orangutana i divljeg bengalskog tigra, spas pronalazi na 9-metarskom čamcu za spašavanje. Tokom prvih nekoliko dana tigar proždire troje pripadnika faune, a Pi uz pomoć znanja stečenih u očevom ZOO-u nastoji izbjeći da bude sljedeća karika u tigrovom hranidbenom lancu. Do kraja romana (kada konačni spas pronalaze na obalama Meksika) autor nam donosi prikaz 7 mjeseci dugog suživota jednog 16-godišnjeg dječaka i krvoločnog bengalskog tigra, na palubi čamca za spašavanje.

Cijelu priču pratimo u obliku Pijeva monologa ispripovijedanog piscu koji je u potrazi za inspiracijom slučajno načuo o Pijevoj životnoj pustolovini, te ga potražio, 20-ak godina nakon što su se opisani događaji odigrali. Početke Pijeva monologa autor često prekida kratkim digresijama u kojima Pijev sugovornik-pisac opisuje junaka priče, njegovo ponašanje, obitelj, kuću i sl., da bi takvu narativnu konstrukciju vrlo brzo naprasno napustio i potpuno je zanemario, vrativši joj se tek pri kraju romana, nekih 300-tinjak stranica kasnije, pa se nameće zaključak da su neke od tih dionica naknadno umetnute kako bi broj poglavlja dosegao okruglu stotku. Sličnih slučajeva ima mnogo (prvi koji mi trenutno pada na pamet je roman "In Ri" mladog Riječanina Marka Luke Zubčića) pa čovjek ne može, a da se ne zapita zbog čega pisci tako često misle da će bolju zaokruženost svoga djela postići okruglom ukupnom brojkom poglavlja? Takvim postupkom Martel svoju priču ne da nije zaokružio, nego ju je samo bez ikakve potrebe učinio konfuznom.

Dodatna manjkavost i autorska nedosljednost prepoznaje se u zanemarivanju religijske komponente priče; Pi se u djetinjstvu osim životinjama, vrlo zdušno posvećuje i religiji i to ne samo onoj "materinjoj" hinduističkoj, nego on postaje vrlo predani praktični vjernik još i islama i katolicizma. Ta komponenta fabule autoru daje prostora za neke vrlo duhovite epizode (poput komične sekvence sukoba trojice Pijevih vjeroučitelja i njihove urnebesno smiješne rasprave kojoj bi se od tih triju religija Pi trebao posvetiti, a koje dvije napustiti), ali svim trima religijama Martel pristupa krajnje površno, pa umjesto da religijska komponenta roman obogati dodatnom slojevitošću, ona se ispostavlja stranim tijelom u rukopisnom tkivu.

No, unatoč spomenutim manjkavostima Martelu se nikako ne može negirati pripovjedno umijeće. Svoju krajnje nevjerojatnu priču on uspijeva učiniti vrlo uvjerljivom i sasvim mogućom, a iako od početka znamo da Pi na koncu uspijeva preživjeti, priča ipak ni na trenutak ne gubi na zanimljivosti i napetosti. Jedno uistinu grozomorno, neopisivo iskustvo autor iznosi na začudno uvjerljiv, sugestivan način, redajući jednu nezaboravnu epizodu za drugom: od zastrašujućih opisa borbi životinja na čamcu ili pak stravičnog prikaza umiruće zebre požderane od strane podivljale hijene, preko upravo čarobnih, ganutljivih opisa zvjezdanim sjajem obasjanih noći koje Pi provodi u čamcu, s morskim ljeskajućim plavetnilom unedogled oko sebe, do duboko introspektivnih dionica u kojima se mladi junak suočava s razdirućom tjeskobom, strahom i usamljenošću kao i dotad mu nepoznatim, najprimitivnijim, upravo bestijalnim zakucima svojega ljudskoga "ja".

Pi je ovo stravično iskustvo uspio preživjeti zahvaljujući dobrom poznavanju životinjske psihologije i znanjima stečenim u očevom ZOO-u. Pi je uvidio da su on i tigar doslovce i u prenesenom smislu "u istome čamcu" te da nije pitanje "tigar ili ja" nego "i on i ja". Pi je shvatio da će tigar svojom životinjskom krvoločnošću i žilavošću lako nadvladati njegovu ljudsku krhkost, pa ako želi preživjeti (a želi!), on mu mora nametnuti svoju volju i naprosto ga mora ukrotiti. U nepreglednom morskom plavetnilu i nedokučivom obzorju u daljini Pi je prepoznao cirkusku arenu - "savršeno okruglu, bez ijednog kuta da se tigar sakrije" - u kojoj će on biti tigrov krotitelj, s morem kao izvorom hrane kojom će životinju držati u posluhu, odnosno nagrađivati je za krotkost, i zviždaljkom (koju pronalazi u opremi za spašavanje u čamcu) umjesto biča kojom će tigra kažnjavati i držati ga u pokornosti. Pi je posegnuo za postupkom iz svijeta životinja - svojom mokraćom je obilježio sredinu čamca i učinio je granicom preko koje tigar nema pristup, a sebe i tigra hranio je ribom koju je bez prestanka izlovljavao. Pitke je vode u spasilačkim zalihama u čamcu bilo sasvim dostatno, a kiša je dovoljno učestalo padala da obnavlja te zalihe. Tokom vremena Pi je shvatio da bez tigra on jednostavno ne bi preživio - tigar ga je odvraćao da razmišlja o svom tragičnom položaju (ili pak poginuloj obitelji) i tjerao ga da ustraje i dalje živi. Da nije bilo tigra Pi bi ostao sam sa svojim očajem, još strahotnijim neprijateljem od samoga tigra.

Unatoč svim svojim (prethodno nabrojenim) nesavršenostima, "Pijev život" fascinantan je roman o kakvoga se nemamo priliku spotaknuti baš svaki dan, a koji osim što jako često uspijeva zastrašiti i preneraziti, isto tako ne propušta i nasmijati ili pak očarati čitatelja svojim brojnim dionicama prekrasne poetičnosti i dubine, dok književne znalce Martel stavlja na kušnju učestalim asocijacijama na brojna djela svojih prethodnika (od Hemingweyeva "Starca i more", preko Kyplingove "Knjige o džungli", "Guliverovih putovanja" Jonathana Swifta, Vonnegutova "Gallapagosa" ili Dafoevova "Robinsona Crusoea", pa sve do Goldingova "Gospodara muha" i Becketovih drama apsurda). Pri kraju svog romana Martel se upušta i u propitivanje odnosa književnosti i zbilje kao i čitateljeve percepcije ispripovijedanog, te dodatnom, alternativnom verzijom događaja čak stavlja pod upitnik vjerodostojnost svega prethodno izloženog.

Yann Martel ovim romanom duboko zadire u neke od najskrivenijih tajni ljudske psihe, uporno nas podsjećajući na nešto što tako lako i rado zaboravljamo: kako smo i mi, ljudi, samo malim sastavnim djelićem prirode. I tek jedna od životinjskih vrsta. Istina, nešto inteligentnija. Ali nikako ne i najdobroćudnija ...

(Napisao: Božidar Alajbegović, siječnja 2005.)