Imala sam sinoć "telka večer". Uključim tv, isključim svijet. Idealan psihički odmor, ukoliko ju zapravo ne gledam. Velika mogućnost zatupljivanja u suprotnom, nešto manja vjerojatnost da ću vidjeti nešto bitno i važno (dokumentarci idu uvijek u krivo vrijeme). Pretpostavljam da je tv upravo zbog tog odmora koji može pružiti, postao toliki hit.
Kao ljudi (bilo bi u redu da) imamo potrebu za odmorom i razmišljanjem. Zbog načina života, vremena za to ostaje malo ili ništa. E, to čini tv idealnim za gledanje u društvu. Pravim se da gledam, a kontempliram. I tako su tri muhe (obavljena socijalna obaveza, odmor i nešto će valjda od pizdarija s tv-a ući u uho) rješene jednim udarcem.
Gledala sam između ostalog "ljubav u zaleđu". Davno sam shvatila da je od svega ponuđenog na 6 mogućih programa (ne jebem satelitsku ili kabelsku - nemam vremena) to jedino probavljivo u to doba dana (žalosno, ali istinito).
Kaže ksenija (jel' se tak zove urednica starsa?) nešto otprilike ovako: "Ne valja očajavati. Očaj još nikome nije ništa dobro donio. Treba pohvatati konce i ponovno preuzeti kontrolu nad životom". Desilo se neš s frenkijem. Ne bih znala kaj jer ne pratim seriju. Tu negdje sam se prestala zatupljivati, a počela odmarati.
Snaga osobe leži u tome da svaki dan (ispočetka ako treba) nauči da je tugovanje za prošlošću gubljenje dragocjenog vremena. Ne kažem da treba biti bezosjećajan, okrutan ili čak beskrupulozan, ali da treba racionalizirati osjećaje - imati mjeru.
Netko nas ne voli, netko nas je ostavio... Jebiga, kaj sad? Koliko je ljudi na svijetu koje vi ne volite?
Frustrirani ste jer premalo zarađujete/imate mali džeparac? Ovdje bi trebao biti link (ubacit ću tokom dana, moram ga naći), pa vidite koliko ljudi ima manje para od vas. Dam se kladiti da ne manje od 5 milijardi.
Tata vas je zatvarao u grobnice dok ste bili mali i morali ste ih farbati? Mogli ste proći i gore. Mogao se baviti septičkim jamama. Uglavnom, to nije opravdanje za postati ovisnik. To je samo činjenica koju treba shvatiti, prihvatiti i pomiriti se s time. Ja sam s 5 godina po cjele dane bila sama doma s malim derištem (brat-om), pa ne pišam u gaće zbog toga.
Ne zalažem se za potiskivanje osjećaja, nego prihvaćanje situacija. Neke stvari u životu se događaju svima. Netko nam umre. Netko nestane. Netko nas ostavi. Netko nas udari. Netko nam stane na nogu...
Kolikima ste vi u životu okrenuli leđa. Kolike ste pljunuli? Koliko ste antipatičnih osoba upoznali? Koliko ste puta bili zločesti? A, na kraju ćete i vi umrijeti i ražalostiti nekoga (mislim, ak nećete, zamislite se).
Svatko bi trebao znati raspoznavati osjećaje. Budite realni, pa naučite kada pretjerujete, a kada je vrijeme za refleksiju/retrospekciju/relaksaciju/reminescenciju/rekonvalescenciju/regeneraciju/rekapitulaciju... (možda sam postala redundantna)
Nemam ništa protiv povremenog na privremeno života u iluzijama, ali treba razlikovati stvarnost i maštu od prepuštanja osjećajima od kojih dugoročno gledano nastaju jedino frustracije.
I, btw. sve je relativno.
Post je objavljen 23.05.2006. u 10:20 sati.