Vele da se samo prvi pamte.
Lažu.
Prvi porod sam prespavala. Ljudi u bijelom oko mene i crna gumena maska na mom licu.
-Brojite do deset
Sjećam se broja tri i onda... mrak. To je bilo zadnje. Nakon mraka bilo nas je dvije. I nije bilo bolno.
Spavaš i rodiš. Baš dobro.
Zato se drugi bolje pamti. Jer nije bilo crne gumene maske. Ni brojanja do deset.
Izbrojala sam sve one zelene pločice polijepljene do stropa rađaonice. I podne, isto. I to nekoliko puta.
Noć prije brojanja prespavala sam u sobi preko puta te zeleno popločane prostorije. Ustvari, uopće nisam spavala, jer sam i glavom zagnjurenom pod jastuk mogla čuti krikove, psovke, prijetnje, obećanja, jadikovke i kukulelanje trbušastih gospođa.
Nekima je bilo prvi put, nekima drugi, neke su ove urlike izvodile već preko nekoliko puta, ali niti jedna od njih nije to izvela kao na filmu. Tiho i dostojanstveno, kako sam ja to planirala.
Redale su se cjelonoćne psovke, uvrede i obećanja. Od one da više nikada neće dozvoliti mužu da joj se približi, pa do one da će ga ubiti kad ga sutradan vidi sa buketom u rukama. Zatući ga istim tim buketom.
Pa učili su nas puhati i tiskati kad dođu trudovi, a ne psovati. Tako ću ja. Mirno i tiho ću roditi. Neće ni znati da sam tu.
To je bio moj plan.
Sa svakim novim trudom, lagano sam mijenjala mišljenje, a kad su me već smjestili u zeleno popločanu prostoriju i prikopčali na aparat koji je mjerio jačinu mojih trudova, svako malo bih jauknula. Potiho. I dalje brojala pločice. Do novog truda.
-Kakvi lijepi trudovi – ispalio je mr.sc. u bijeloj kuti dok je listao beskonačnu traku tog čudnog aparata.
Da sam tada imala kakav tvrdi tupi predmet pri ruci sigurno bi osjetio bar djelić one boli koju sam već satima trpila. Al valjda zato nema takvih predmeta u blizini.
Lijepi trudovi! Kako možda reći nešto tako glupo. Mr.sc. Lijepi trudovi! Jel on bio svjestan da sam bila još toliko prisebna i da sam znala da je on muškarac i da ne može imati pojma kako izgleda jedan trud. Osim ako imaš pri ruci tvrdi i tupi predmet.
Samo sam o tome razmišljala. I o Adamu i Evi. Oni su za sve ovo krivi.
I puhala i stenjala. Potiho.
Ipak sam ja odlučila da neću strašiti one jadnice iz sobe preko puta.
Moja odluka trajala je dugo. Satima. Sve one psovke, obećanja, prijetnje, sve sam ih izrekla, ali u sebi. Brojeći zelene pločice. A odluku sam porekla onog trena kad je iz mene izašao životinjski krik. I sad se same sebe prestrašim kad ga se sjetim.
U trenu su se oko mene stvorile dvije žene, valjda babice, i neki drugi mr.sc. u bijelom. Prvom je smjena već odavno bila završila. Ovaj drugi se bar nije hvalio s mojim trudovima. Kod posljednjeg je samo čvrsto rukama legao na moj trbuh. Da se nisam u sebi odrekla muškog roda, možda bi mi i pasao taj čin.
Nakon toga nestalo je boli. Samo toplina. I prekrasan plač. I moje suze koje sam isto planirala pustiti tiho, da ih ne primijete.
Zbog prvog puta obožavam spavati, a zbog drugog volim zelenu boju.
Nekako me smiruje.
Post je objavljen 23.05.2006. u 10:03 sati.