Ljudi moji- ostadoh danas šokirana!!! Dani lijepi, pretopli naglo, a ja u ormaru skrivene, oku nevidljive ljetne odjeće, uhvatih se danas u koštac s tipično ženskim poslom- prebacivanjem sezonske odjeće u ormaru. Ma, ne, nije to ono što želim reći... Dakle, u visini visina, izbacujem odjeću- a zvoni telefon... Moja Princeza, brza, kao i uvijek javi se... "Da, da, mama je to, da, tu je...- MAMA!!!!Treba te neka teta..." Pogledam broj, a ono predbroj naše metropole... Kroz glavu prođoše u trenutku svi neplaćeni računi, zaostaci, svi grijesi...
Nakon javljanja-ostadoh bez riječi... Žena mi javlja da sam upala u uži izbor za savjetnicu u Zavodu za školstvo... Informativni razgovor- u petak...
Ne želim vam opisivati uzbuđenje kad sam prekinula vezu...
Ruke se tresu, osmjeh i suze u istom trenutku... Hvala ti Bože, ipak netko primjeti moj rad...
Kolega mi reče (on je bliže vatri pa se bolje ogrije)- "samo se opusti i pričaj o svom radu...hvali se ihvali... imaš ti što reći..." Ma, nisam ja taj tip! Samo volim svoje ideje provesti u djelo! Ne želim fanfare i crveni tepih... tek- da dio onoga što pružam ostane u učenicima... da sjeme koje posijem- ipak jednom nikne...
Zbunjena sam i ne znam kako ću... Uzdam se u Njega-jer i ovo je Njegova volja- pa...što mi bude...
Pretačem sve mogućnosti- ako prođem, znači uvijek raditi prije podne u smjeni sa svojim klincima... posao ne nosim kući...više papirologije...mogućnost promjene onoga zbog čega smo u kuloarima godinama mrmljali... ured blizu (5min od stana)... manja plaća-ali više mira... kad se poželim nastave imam milijun mogućnosti ući u razrede...
Ako ne prođem- ostajem tu gdje jesam...radim ono što već radim više od desetljeća...
Zbunjena sam....
****
LEKCIJA SRČANOSTI
Pravu lekciju srčanosti održala je moja desetgodišnja kćerkica Sarah koja je rođena bez jednog mišića na nozi zbog čega stalno nosi protezu. Jednog lijepog proljetnog dana došla je kući kako bi me izvijestila da je sudjelovala u '' igrama u polju '' – kad se održavaju brojne utrke i ostala nadmetanja.
Budući da nosi protezu pokušavao sam se sjetiti pravih riječi kako bih ohrabrio Sarah,
nečega što bih joj mogao reći u znak podrške – nečega što sam čuo da mnogi poznati treneri govore natjecateljima koji su suočeni s porazom – ali prije no što sam rekao i riječ pogledala me je i rekla:'' Tata, pobijedila sam u dvije utrke !''
Nisam mogao vjerovati ! A zatim je Sarah dodala: ''Imala sam prednost ''.
Ah. Znao sam. Pomislio sam da su joj dopustili da ranije krene ... da su joj dali neku fizičku prednost. Ali ponovno prije no što sam bilo što rekao, kazala je:
'' Tata, nisu mi dopustili da ranije krenem ...
moja je prednost bila u tome što sam se više trudila.''
To je srčanost ! To je moja Sarah.
/preuzeto- odnekud/
Post je objavljen 22.05.2006. u 21:31 sati.