Marketing
Bio jednom jedan dečko...
Bila sam s prijateljem na kavi neki dan, i priča mi kako je posjetio moj blog. Moj blog?! Mislim si šta on brije, pa nemam ja blog! Ali ne možete čovjeka uvjeriti u to. I tako sam ja popustila i obećala mu kako ću napisati post o njemu, pa krenimo...
Bio jednom jedan Ante (zamolio me da mu napišem CODE NAME). On je bio jako zajeban. Živio je u selu bez struje, vode i plina, ali već se navikao na takav život da mu to nije predstavljalo neki problem. Ante je imao 2 metra, i svi su ga cijelo vrijeme jebali da izgleda kao stup. Izdvajao se zbog svoje visine iz cijeloga društva. Ali on se nije zamarao s takvim sitnicama te je rastao unatoč svemu. Ante je išao u gimnaziju koja mu je sjebala cijeli život, jer je ipak opće poznato da svaki gimnazijalac u školi izgubi i ono malo pameti što je imao. Zalazio je u Tarkus jer su ga ondje jedino prihvatili. Čak je u svojem životu i stekao nekolicinu vjernih prijatelja, a najvećeg frenda je našao prije nekoliko godina pijanog u grabi te ga je primio pod svoje okrilje. Zvao se Goran. Od onda postali su nerazdvojan par. Prestali su izlaziti u društvo, najveća zabava bila im je svirati na harmonici i glumatati neke Đonije s tvrdim Đ. Ali jednoga dana, Ante je susreo jednu milu gospodičnu. Imala je smeđu kosu koju je redovito prala u kišnici, noge do poda i oba oka su joj bila na mjestu. Bila je to ljubav na prvi pogled. Prevario je Gorana i ostavio ga. Goran je mjesecima poslije toga ubijao tugu u trimeru za košnju, ali to nije bilo to. Trimer nije bio Ante. Anti i njegovoj princezi išlo je super. Nakon nekoliko godina odlučili su povećati svoju obitelj, te se princeza narađala klinaca. Imali su sedam komada. Kako su godine išle, njih dvoje počeli su sve više cugati. Zaboravljali su imena svojih klinaca, jedino što su još znali bilo je nabrojiti sve vrste rakija koje postoje. Uskoro je njihova jetra propala, te su morali na transplantaciju jetre. Kako nisu imali novaca, prodali su svoju kosu i kosu svojih klinaca nekim indijancima te su uspjeli prikupiti novce. Od te operacije prošlo je mnogo godina. Trebate ih sada vidjeti. Preslatki su. Ante je ćelav, princeza se zdebljala, ali najvažnije je da su sretni i da poskrivećki i dalje cugaju. Kako je njihov život završio, neću vam odati. Ali ako vas stvarno zanima, uputite se u Tarkus, i nakon 50 godina, naći ćete ih na istom mjestu. Za šankom s rakijom u ruci.
Post je objavljen 22.05.2006. u 21:01 sati.