Ustao je oko devet, kao I svakog drugog jutra. Dosađivao se, švrljao po programima (lo zapping), čitao zanimljivosti na teletekstu, ogladnio je, kupio si je marendu. Doručak-pašteta.
Počeo je razmišljati.
Nije trebao. Opet mu se učinilo da vidi istinu. Mnogo je toga vidio.
Uvidio je ispraznost svojih riječi I besmislenost svojih djela. Osjetio se samim, izdanim od njih, od svemira, od sebe, od nje.
Sve su samo riječi. Smijao se, od boli, od jada, od ravnodušnosti..
A ja sam povjerovao.
Došlo je vrijeme da krene u školu.
Da, torba je teška, I žulja.
.
Nije ponio torbu.
Nije otišao u školu.
Otišao je na prugu.
Hodao je polagano među tračnicama, zadubljen u misli.
Nije čuo da mu vlak trubi.
Post je objavljen 22.05.2006. u 21:12 sati.