Pregled posta

ZA PLOČOM NIJE ŠTEDIO PROTIVNIKE

Kad se odmarao od šaha, obično je igrao hazardne igre, gdje je gubio osvojen novac koji je stekao na turnirima. Njegova igra u svim fazama bila je upućena na napad, više ga je čak zadovoljavalo kad izgubi hrabro nego kad iznese čitavu glavu u mlakoj borbi. Uvijek je želio dati maha svojoj fantaziji i slobodnoj kreaciji. Dosljedan sebi i svom rušilačkom temperamentu, Janowski nije mario za teoriju, mada je poštovao njena osnovna načela. Više je volio igrati iz glave, a manje se oslanjati na knjige i teoriju. Remije nije baš prihvaćao, bio je spreman izgubiti partiju prije nego odigrati neriješeno. Najmanje ga je zanimalo kako će partija završiti. Dugi niz godina, na mnogim turnirima bio je «strah i trepet» mnogim igračima i nije respektirao velika imena. Razumije se, njegov životni san bio je sresti se sa svjetskim prvakom Emanuelom Laskerom. Nije to bilo lako a ni moguće, pogotovo što je Lasker birao svoje protivnike. No, bez obzira na sve, Janowski je najzad dočekao svoju priliku, mada pruženu šansu nije iskoristio.
Lukavi Lasker prvo je izabrao Tarascha i to u vrijeme kada je ovaj već bio prošao svoj stvaralački zenit. To se zbilo 1908., a meč se igrao u Dueseldorfu i Munchenu. Pokazalo, se ipak, da je Tarasch bio lak plijen za jednog Laskera. Već prve partije su nagovijestile da Tarasch nije dovoljno proučio igru svog protivnika niti njegov stil. Pokazalo se da su Tarascheve teze samo okamenjene dogme i da ne mogu donijeti praktični uspjeh. Lasker je teško izlazio na kraj s jednim Schlechterom i Rubinstainom, jer su ovi majstori njegovali drukčiji stil i u svakom slučaju bili opasniji rivali.
Svjedoci tog matcha bili su mišljenja da je Lasker najviše snage uložio u prvim partijama, a da je kasnije igrao nonšalantno. Pri kraju borbe, kada su se nazirali obrisi pobjede, sebi je dozvolio luksuz da se sa Taraschem malo i poigra.
Pošto je savladao Tarascha, a ranije i Marshalla, sada se za Laskera pronašao novi suparnik. Spominjani su Janowski i Maroczy.



Mađarski majstor Geza Maroczy imao je manje šansi od jednog Janowskog, utoliko prije što nije mogao udovoljiti financijskim zahtjevima, a drugo bio je spriječen redovnom službom. U prvi plan je izbio naglo David Janowski. Utoliko prije, što je zabilježio sjajne pobjede u Monte Carlu i Hannoveru. Šahovska javnost nije bila uvjerena da će Janowski moći napraviti podvig i svladati velikog Laskera, pogotovo što je on igrao izuzetno agresivno i preriskantno. Ovakve tvrdnje su se naravski i potvrdile. David Janowski je našao mecenu u bogatom slikaru Nardusu. Ovaj slikar, inače šahovski zanesenjak, obožavao je Davida Janowskog i smatrao ga svojim pulenom. Lasker i Janowski su se konačno sporazumjeli da se meč odigra u Parizu 1909. Ukupno se igralo 10 partija i Lasker je trijumfirao 7:1 uz dvije neriješene partije. Sam rezultat govori, da Janowski nije bio dorastao svom slavnom suparniku pa je netko od majstora napisao: «Čelik je, ipak, bio jači od plamena ...»
Godinu dana kasnije došlo je do revanš meča u Berlinu. Drugi meč slijedio je nakon Laskerovog susreta sa Schlechterom (meč je završio neriješeno 5:5!). Logično je bilo da je Lasker ponovo pružio šansu Schlechteru, a ne jednom Janowskom. Ali Lasker je bio previše lukav i pametan. Bilo kako bilo, drugi meč s Janowskim nije imao nikakva opravdanja, a to je pokazalo da se Lasker poigravao s titulom svjetskog prvaka i da je na neki način degradirao svoj stečeni ugled. U svakom slučaju, to je štetilo njegovoj šahovskoj reputaciji. On se na to nije obazirao i 1910. godine, optočela je borba s Janowskim. Sam meč ne zaslužuje nikakav poseban komentar, osim da se Lasker u izvjesnom smislu poigravao i rugao sa svojim suparnikom, ne dozvolivši mu da dobije ni jednu jedinu partiju. Jednostavno, svladao ga je s visokih 8:0 uz tri remija.
Do nogu potučen, razorenog sna o svjetskoj tituli nedovoljno zreo, a niti teorijski pripremljen za ovakve borbu kakvu je vodio za svijetsku krunu. Još kada je pošao iz svog rodnog Volkoviska, maštao je o «plavoj ptici», tituli svjetskog prvaka, sada se sve raspršilo kao dim i pjena. «Plava ptica» je bila na dohvat ruke, ali otišla je u nepovrat.
Posljednje godine života proveo je u bijedi i siromaštvu. Zbog toga, Janowski nikada nije zažalio, jer je svjesno i dragovoljno odabrao taj put, trnovit i težak. Neprestano je lutao raznim zemljama, upoznao toliko lijepih mjesta, susreo mnogo zanimljivih ljudi i išao za zovom turnira. Njegovoj lutalačkoj prirodi i bohemskom temperamentu, bili su potrebni bljesak, aplauzi, a njih je najviše dobivao.


Post je objavljen 22.05.2006. u 20:09 sati.