Još prije oko pola mjeseca sam dovršio čitanje Steven Kingove sage Dark Tower. Na engleskom, dakako, s obzirom da još nisam nigdje pronašao hrvatski prijevod da ga kritiziram. Teško je prevađati. Teško je zarobiti tuđe misli i prebaciti ih u drugi jezik, a da im ne uništiš stil. Ako sam u pravu i nitko još nije preveo Dark Tower serijal na hrvatski, imam veliku želju (nakon završenog studija anglistike, iako ne sumnjam u svoje trenutačne sposobnosti) za prevođenjem istog.
Sad, što se tiče samih knjiga u serijalu, točno se vidi da je King prve četiri: The Gunslinger, Drawing of the Three, The Waste Lands, Wizard and the Glass, pisao prije posljednje tri koje je naumio napisati nakon bliskog susreta sa smrću. Prve imaju ponešto neizbrušen stil, ali i više nego dovoljno mašte da te nedostatke zanemarite i čitate. Zapravo, reći da je stil neizbrušen je nepravedno (osim u Gunslingeru, koji jedno od prvih Kingovih djela), jer to tek spoznate kad počnete čitati posljednje tri u kojima Kingu odlično uspijeva jasnim rečenicama bez previše kompliciranih riječi reći puno toga.
Kratak sinopsis svima koji ovo čitate, a nemate pojma o čemu trenutačno pišem. The Gunslinger počinje sa tipičnim špageti vestern junakom, Rolandom iz Gileada, koji je posljednji revolveraš iz loze Arthura Elda (svaka sličnost s kraljem Arturom je namjerna, spominje se i Excalibur) koji je na svom posljednjem zadatku: pronaći Dark Tower (Mračni Toranj) i popeti se u sobu na samom vrhu. Što je Dark Tower, te zašto Roland to radi, te kako to da je zadnji od svoje vrste čitatelj isprva ne zna, već saznaje po putu (po knjigama). Na svom putu punom smrti, Roland pronalazi ljude iz našeg svijeta, točnije iz New Yorka u različitim vremenima, koje obuči metodama revolveraša.
U međuvremenu susreću manijakalne mono-vlakove, bipolarna računala, divovske medvjede kiborge, robote sa svjetlostnim sabljama i demone. I to sve nije nimalo u humorističnom stilu, već svaki od tih apsurda ima savršenog smisla u priči. Neću više kvariti užitak, osim reći da je serijal jednostavno nešto genijalno i da bi definitivno mogao završiti negdje u lektiri kao jedno od remek djela na prijelazu dvadesetog stoljeća u dvadeset i prvo. Toplo, ma šta toplo, kipuće preporučam.
A ja, sad kad sam se konačno oslobodio tog demona, mogu nastaviti s čitanjem ostalih stvari. Npr. Hesseove Igre Staklenim Perlama. Zasad mi izgleda odlična (mislim, ipak je to Hesse), a nahvaljena je od strane cijelokupne hipijevske populacije, dakle ne mogu fuljati.
Postove sa zanimljivijim sadržajem možete očekivati koliko želite. Ali u konačnici ovisite o meni. :P
Glazba: Demons & Wizards - The Gunslinger
Kierlan Darkskye,
Touched By The Crimson King
Post je objavljen 21.05.2006. u 23:49 sati.