Pregled posta

Sebi dovoljan

Slušam vodič za brodolomce i anđele čuvare. Gibo je opet napravio sjajan album u kojem se ogleda moj vlastiti život. Unca fibre. Uvijek malo povišena temperatura. Izuzetno toplokrvna životinja, to sam vam ja... Brodolomac, a ne anđeo.

Ne, ne brinite, neće ovo biti recenzija, samo osobni pogled u riječi pretočene u tonove jednog dragog autora, koji toga neće biti ni svjestan.

Sebi dovoljna... Nemoj se čudit, anđele Što neću te prepoznati Ako te sretnem Bilo kad i bilo gdje S tobom neću Sad imaš moju riječ Da neću ti olakšati Ako zbog mene ćutiš ti I sve što pričaš, Samo govoriš u zid Jer, s tobom neću Jer, imali smo kad govoriti I isplakat se i oprostiti Al ti si bila sama sebi dovoljna Pa za čime žališ? Nemam volje uvijek sve razumjeti Stalno boriti se, a ne uspjeti Ti ćeš uvijek biti sebi dovoljna Za čim ću žaliti? Za tobom neću Ako zbog mene ćutiš ti I sve što pričaš, Samo govoriš u zid S tobom neću Ti možeš reći bilo šta S tobom neću : : Gibonni - Unca fibre: :

Kao vjerojatno ni onaj kojem su ove riječi upućene. Onaj kojeg sam pronašla u stihovima u prilogu, u pjesmi koju jednostavno ne mogu prestati slušati. Isti onaj koji je sa mnom dijelio riječi nekih drugih autora, pronalazeći me skrivenu negdje među slovima. Ne to nisam ja. Sorry. Gibo je ipak moja krv, moj temperament, moje riči, moje misli, moja fibra...

Riječi idu dalje, melodije se lijeno provlače zamračenim prostorom, bocun vina na stolu. Tako se Gibonni sluša. U tami, zagrljena sama sa svojim mislima i osjećajima koje muzika izvlači na površinu. I osmjeh pri sjećanju na komentar jednog klinca u Zuhrinom showu: Njega se ne sluša na vjenčanjima, njega se sluša kad se ljudi rastaju. Dijete koje još nije okusilo život iskreno je i precizno dao najbolju recenziju Gibinog autorskog rada u cijelosti. Jedna rečenica, najprecizniji pogodak u cilj...

Hodaj, nebo strpljive voli, možda sve u dobro pretvori. I nastavljam dalje, a težina na duši sve veća i veća, dok istovremeno tuga u srcu postaje nekim čudom sve manja i manja. Ne vjerujem da će ikad nestati, ali sad je već toliko mala da mogu pokušati duboko udahnuti bez straha da će zaboljeti duboko, preduboko... Zavidim ljudima koji brzo zaboravljaju, ponekad.

Tija bi te zaboravit natjerala je suze na oči. Vratila me u kale i kalete uzavrele od ljetnog sunca dok se polako hlade u smiraju noći. Spoj istočnog i južnog. Mistike i temperamenta. Ljubavi i boli. Povjerenja i varki. Ti i ja. Spoj onog što smo nekad davno, davno, bili... Nemoj se čudit, anđele... Ti si bio uvijek sam sebi dovoljan... Pa za čime žališ?.

Kupi album. Slijedeći put kad pomisliš na mene, kad ti nedostaje ono što si imao i nigdje drugdje ne možeš pronaći, zamrači sobu, natoči čašu crnog vina i stisni play. I pronaći ćeš me. Možda i shvatiti. Upoznati bolje no što si me ikad znao. I pusti suzu. Za sebe.

I dobro, jako dobro poslušaj trinaestu stvar. Onu koja nema naslova. Samo tri točkice. Kao tišina koja se ispreplela između nas. Kao Istina u koju vjerujemo, koju propovijedamo i koja se najbolje čuje u tišini. I ispi gutalj oporog crnog vina za mene. Za nas...

A meni je vrime da se pomirim sa svitom. U svemu sad mogu i moram naći nešto lipo. I reći "Živote, dobar ti dan!"...

Bez tebe. Jer s tobom neću...



Post je objavljen 21.05.2006. u 21:49 sati.